Izvor: BHRT/Maja Nikolić (J.K.)
Tuzla je nekada bila simbol radničke i ljudske borbe protiv svih vrsta nepravdi. Danas, kada je obavijena najtežim oblicima rušenja ljudskih prava, u ovom gradu više nema ni protesta ni transparenata.
Gorio je Dom umirovljenika, prilikom čega je stradalo 17 osoba. Nekoliko dana prije toga policajci su uhićeni zbog sumnje da su podvodili maloljetnice na prostituciju, a više od dvije godine onkološki pacijenti su bili uskraćeni za liječenje zbog tenderskih, odnosno koruptivnih procedura nabavke linearnog akceleratora. No, kada je riječ o nezadovoljstvu građana – najglasniji su na društevnim mrežama, a pred kamerama, kada ih pitate čak što misle o poskupljenjima, malim plaćama i mirovinama, ni riječi.
Danas svi sve znaju i svi sve vide, i nepravdu i korupciju, ali se sve svede na jedan komentar ili status na društvenim mrežama. Kada treba izaći na ulicu, ulica ostaje prazna. Zato smo danas postali društvo koje ima klik umjesto koraka i lajk umjesto otpora.
“Narod je ubijen u pojam. Misli da se protestima više ništa ne može promijeniti, ali naprotiv, trebamo biti udruženi, jedinstveni i složni”, kaže predsjednik Sindikata solidarnosti Tuzla Sakib Kopić.
Novinar Armin Kendić nam priča, nije bilo ni vremenskih prilika ili neprilika da ljudi nisu bili hrabriji od političara i bunili se. A danas je znatno drugačije, sistem je ljude ušutkao.
“U velikoj mjeri odgovornost snosi i naš pravosudni sistem, koji jeste takav kakav jeste, a bit ću slobodan i priznati, iz iskustava i iz prakse, da je okovan u kandže politike. Zapravo, aktualnoj politici, aktualnom sistemu odgovara ovo stanje u kojem se nalaze građani. A opet, građani svoju jedinu mogućnost za bolje sutra vide odlaskom u zemlje Evropske unije”, smatra Kendić, novinar portala Klix.ba.
Zanimljivo je kako se građani više ne mogu ujediniti niti o jednom životnom pitanju i zajednički se boriti protiv narušavanja ljudskih prava. Primjerice, Tuzla je ovih dana jedan od najzagađenijih gradova u svijetu, ali čak i ono što nam je svima zajedničko – zrak, voda i zemlja – drži nas kod kuće ili, eventualno, na društvenim mrežama.
“Trideset godina nam govore kako ne može, trideset godina nas dijele i trideset godina nas obeshrabruju. To rade ciljano da bismo mi postali povučeni ljudi koji ništa ne poduzimaju. Hajde da vidimo kako može, kako možemo napraviti naš život boljim i kako možemo ostati ovdje, a ne da idemo iz naše države”, poziva Adi Selman, aktivist “Karton revolucije”.
Ovakvom sistemu ovakvi građani odgovaraju, da šute i bune se samo – iza ekrana.
