Član Predsjedništva SDA i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Haris Zahiragić oštro je reagovao na najavu nove kandidature Denis Bećirović za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, poručivši da bi njegov reizbor predstavljao „glas protiv dostojanstva Bošnjaka i protiv Bosne i Hercegovine“.
Zahiragić je u opširnoj javnoj poruci naveo da je podrška koju Bećirović dobija rezultat političkog interesa stranaka okupljenih oko tzv. Trojke, te da je njegov dosadašnji mandat obilježen, kako tvrdi, izostankom konkretnih rezultata, političke hrabrosti i aktivnog državničkog djelovanja.
Prema njegovim riječima, Bećirović je tokom mandata izbjegavao javne nastupe, press-konferencije i teška politička pitanja, a izostale su i ključne diplomatske inicijative, uključujući NATO put Bosne i Hercegovine i odlučnije djelovanje prema Srbiji.
Zahiragić mu zamjera i način formiranja vlasti na državnom nivou, navodeći da je Bećirović, zajedno sa Željkom Cvijanović, bez političkih uslova podržao imenovanje Borjane Krišto za predsjedavajuću Vijeća ministara, čime ga smatra suodgovornim za, kako kaže, blokade institucija i jačanje separatističkih politika.
Posebno je kritikovao vanjskopolitičke rezultate mandata, tvrdeći da su ključni međunarodni saveznici oslabili podršku Bosni i Hercegovini, dok su, s druge strane, ojačane pozicije onih država koje podržavaju secesionističke narative.
Govoreći o dugogodišnjoj političkoj karijeri Denisa Bećirovića, Zahiragić ističe da je riječ o skoro tri decenije obavljanja najviših državnih funkcija, bez, kako navodi, vidljivih reformskih ili državotvornih uspjeha.
Na kraju poruke, Zahiragić poručuje da Bosni i Hercegovini u izazovnim vremenima trebaju „ozbiljni, hrabri i dostojanstveni ljudi“, te zaključuje da Bećirović, prema njegovom mišljenju, to nije.
Glas za Denisa Bećirovića, glas je protiv dostojanstva Bošnjaka i glas je protiv Bosne i Hercegovine.
Zašto?
Čitam vijest o podršci neke skupine stranaka ponovnoj, trećoj po redu, kandidaturi Denisa Bećirovića za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Okupila ih je suštinski Trojka, jer im pobjeda Denisa Bećirovića treba kako bi Uk nastavio vladati u KS, Vojin Mijatović i Dragan Čović u FBiH, a Milorad Dodik i Dragan Čović čitavom Bosnom i Hercegovinom.
Pitanje je da li bi ova država izdržala još jedan ovakav mandat, otuda ovako teška i oštra tvrdnja u samom naslovu.
Zašto bi, nakon posljednje četiri godine, iko trebao glasati za Bećirovića?
Glas za njega je glas za Trojku i za njenu amnestiju, glas je za suspenziju Ustava, glas je za Bošnjake kao građane drugog reda, glas je za prekomjerne kredite i londonske berze, glas je za onu mjesecima neobnovljenu prugu u Jablanici, glas je za kupljenje diploma na javnim funkcijama, glas je za uništavanje javnih preduzeća, glas je za hapšenje nevinih političkih protivnika, glas je za verbalni delikt, glas je za Ramu Isaka i Elzinu Pirić i, ono što je najvažnije, glas za Bećirovića je glas protiv našeg dostojanstva.
Uostalom, šta je to on uradio posljednje četiri godine?
Kako je moguće da je u cijelom mandatu imao svega dva ili tri intervjua, od kojih je svaki, osim jednog na kojem se i nije proslavio, bio strogo kontrolisan i do kraja sterilan?
Izbjegavao je, pretpostavljam, teška pitanja?
Kakav je onda on Predsjednik?
Ni press-konferencije nisu bile ništa bolje – ni tu nisu dozvoljavali nikakva pitanja.
Zašto u četiri godine nijednom nije posjetio Sandžak?
Zna li Denis da i tamo žive Bošnjaci, da oni u nas gledaju jer nemaju u koga drugog? To je naš narod!
Ne morate ga ni sada, kada ste već započeli s kampanjom, posjećivati, to bi bilo nekako bi bilo prozirno i ponižavajuće.
Zašto nijednom nije posjetio Beograd, pa tamo Vučiću ili njihovoj javnosti rekao ono što je godinama pisao u svojim otvorenim pismima upućenim Srbiji koja niko nije čitao?
A bilo je puno razloga – svesrpski sabor i njegovi zaključci, recimo, bili su idealna prilika, ali za to treba nešto što se u našem narodu zove… „petlja“.
Usput, da ne zaboravim – šta je danas s NATO putem Bosne i Hercegovine? Predsjednik Šefik Džaferović je, recimo, uspio natjerati Dodika da prihvati prvi ANP, a Bećirović ništa slično nije ni pokušao, iako je s druge strane imao puno blažu verziju Dodika – Željku Cvijanović.
Ne samo da nije ni pokušao usloviti formiranje Vijeća Ministara, nego je sa Cvijanovićkom preglasao Željka Komšića te, bez ikakvih političkih uslova ili zahtjeva, imenovao Borjanu Krišto za mandatara Vijeća ministara, što ga čini suodgovornim i za blokadu države, za predaju cjelokupnog sigurnosnog sektora Dodiku u ruke, za državni udar tokom kojeg je taj sigurnosni sektor ignorisao naloge i presude Suda BiH, za predaju Uprave za indirektno oporezivanje BiH Dodikovom Tegeltiji – putem koje su od FBiH oteli stotine miliona u korist entiteta RS… i mogao bih nabrajati danima, ali mislim da shvatate poentu.
Hvale se važnim posjetama koje je Bećirović imao u ovom mandatu, ali, budimo realni, ko je to važan došao u Bosnu i Hercegovinu i koga je to on važnog primio?
Bilo je puno trenutaka u ovom mandatu kojima su te važne posjete bile veoma potrebne našoj Domovini.
S druge strane, šta je rezultat tih njegovih jalovih posjeta?
Osim rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici – koja je projekat koji traje još iz mandata Šefika Džaferovića, a nismo se baš ni proslavili na glasanju, jer neke države na koje su oni stavili fokus vanjske politike nisu glasale za istu, a neke globalno važne države su čak glasale protiv – međutim, dobro je što je konačno usvojena – nema drugih rezultata.
Da budemo do kraja otvoreni i tačni, ima i drugih rezultata, ali oni nam baš ne idu u prilog: Dodik, Višković, Stevandić i ostali skinuti su s crne liste SAD-a, ambasador SAD-a u UN-u je na temu Bosne i Hercegovine imao diskusiju koja je zabrinjavajuća, ako ništa drugo, OHR je izgubio podršku tog važnog saveznika, a što je još gore, povukli su se i iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za ratne zločine u Hagu.
S druge strane, Rusija, Kina, pa, ako hoćete, i Mađarska, kao i neke druge važne evropske države, potpuno su na strani separatističke politike u Bosni i Hercegovini. Jesu li barem pokušali to promijeniti ili barem malo ublažiti svojim diplomatskim naporima?
Nažalost, nisu.
Kada je u pitanju EU kao takva, oni su, nažalost, u Bećirovićem mandatu dominantno postali lobistička strana HDZ-ove retrogradne politike, a to nisu značajno promijenile Denisove opetovane posjete Njemačkoj.
Pa koji su to konkretni rezultati njegovih “državničkih” posjeta?
Nažalost – nikakvi.
Da pokušamo zanemariti ovaj katastrofalni mandat, Denis Bećirović je u politici od ’93. godine, a na najvišim državnim funkcijama od 1998. godine.
Od 1998. godine!?
To je, do danas, 28 godina.
Ilustracije radi, prvu platu je primio u njemačkim markama.
Recimo ja sam, koji sam danas u nekim srednjim godinama, te davne 1998. godine pošao u prvi razred osnovne škole.
Dakle, skoro 30 godina na najvišim državnim funkcijama, i to nije problem samo po sebi – štaviše, to može biti i referenca – ali samo onda kada se za tih 30 godina čovjek može pohvaliti nekim uspjesima, projektima ili pobjedama.
Pa možete li mi reći na šta bi Bećirović mogao biti ponosan u 30 godina svoje političke karijere?
Šta je to on doprinio našem društvu, narodu ili državi?
Iskreno, pratim politiku od najranije mladosti i jedino po čemu ga se lično sjećam jeste usvajanje Zakona o prebivalištu BiH, i to nakon što mu je Dodik zaprijetio smjenom iz rukovodstva Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Zahvaljujući tom zakonu, povratnici u entitet RS dovedeni su na margine političkih procesa u tom entitetu, a Srebrenicom od tada vladaju negatori genocida…
Da demaskiramo i ovu “široku podršku” u novoj kandidaturi?
Bećirović ima podršku Trojke, iste one Trojke od koje se cijeli mandat pokušavao pobjeći i sakriti se, barem u javnosti i narativu. Međutim, u konačnici, izgleda da zaista svaka ptica svome jatu leti…
Znači, dobio je podršku Nermina Nikšića, onoga koji je, suprotno Denisovim javnim stavovima, državnu imovinu nazvao „nekom njivom“, koji je, suprotno njegovom “stavu”, podržao imenovanje Vukoje u Ustavni sud, koji je uništio privredu FBiH, koji je javna preduzeća bacio na koljena, a javnu funkciju premijera iskoristio za stranačko-porodičnu pljačku javnog novca, koji je HDZ-u predao sve osim FUP-a, koji mu je služio da se zaštite razne grabovice i da se spengavaju politički protivnici.
Šta će mu ta podrška onda?
Možda je to sve između njih bio zapravo samo fingirani sukob, u kojem je Bećirovićev stav služio samo za privid sukoba, pod parolom: „Sve će to na kraju završiti na istoj kamari.“
Dobio je podršku i Našista – Edina Forte, Sabine Čudić i Nihada Uka, koji ne znaju da Jelah nije u Bosanskoj krajini, a prema kojima Hadžići nisu u Kantonu Sarajevo, koji su legalizovali ploče na granici „Dobro došli u RS“, koji ne znaju razliku između graničnog pojasa i granične linije a vode važno Ministarstvo saobraćaja, ali zato znaju Kanton Sarajevo potpuno uništiti, devastirati i prezadužiti.
Doduše, iako ne znaju očistiti snijeg ispred Predsjedništva, znaju kao vlast uzeti kilogram soli, par lopata i lopatati snijeg na frekventnim gradskim mjestima.
Dobio je podršku i iz Dubaia… zapravo „iz Sarajeva“, od Dine Konakovića, kojem su zahtjevi HDZ-a iz Neuma opravdani, koji je dobri „evropski dečko“ Željane Zovko, koji je uveo kartel u državne strukture i politiku, a čija je vladavina od 12 godina u KS dovela do toga da javne službe u Sarajevu nisu u stanju očistiti ni snijeg, pa to mora raditi Sabina Čudić lopatom.
Doduše, cijeli mandat Konaković ga uporno hvali, iako ga ovaj, kao i njegovu stranku, na neki način doživljava kao „rođake sa sela“ – koji nekako i jesu njegovi, ali su mu malo ofirni – pa ne želi da mu javno uzvrati koju pohvalu ili uputi podršku kada mu je teško, iako mu je ista često bila potrebna.
Osim Trojke, tu su i neke male stranke na koje Bećirović računa, od Elzine Pirić i PDA, koji očigledno više nisu problem tuzlanskom SDP-u – to su danas ipak strateški partneri – pa do Fuada Kasumovića, zeničkog intelektualca i građanskog aktiviste.
Vidim danas je na sastanku podrške Bećiroviću bio i lider Ramo Isak, poveo je u delegaciji sa sobom oba svoja sina koji su na javnim funkcijama, njegova podrška bi ipak mogla biti ključna i presudna…
Zašto traže ovako, u najmanju ruku, šaroliku podršku?
Vjerovatno i sami znaju da je Trojka sama po sebi malo, da radi ugleda koji baš i ne uživa nije dovoljna, nekako bi je najradije i sakrili, pa su opet napravili nekakvu lažnu „jedanaestorku“-“dvanaestorku” da podrži Bećirovića – bolje im tako zvuči…
Računaju pri tome na potpunu naivnost Bošnjaka – a mislim da će se u toj računici ovaj put ako Bog da prevariti.
U vremenu suspenzije međunarodnog prava i kreiranja novog svjetskog geopolitičkog poretka, sudbina Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ne smiju biti u rukama kukavica i ziheraša.
U teškim vremenima koja su pred nama Bošnjake na čelu države moraju predstavljati ljudi koji liče na njih, a to jesu ljudi koji su ozbiljni, dostojanstveni i hrabri, koji u teškim situacijama mogu odgovoriti na svaki zadatak koji to vrijeme pred njih postavi.
Denis Bećirović, siguran sam, to nije. – napisao je Haris Zahiragić (SDA)
