Max Primorac, koji i sam potječe iz Hercegovine, pripada grupi nacionalističkih Hrvata koji žele stvoriti treći entitet unutar BiH
“U tvojim očima vidi se mržnja. U podne mrziš sve, a popodne samog sebe!”, glasila je jedna reakcija Bosanke na tekst američkog političkog savjetnika Maxa Primorca u Washington Timesu prošle sedmice.
Tekst nosi naslov “Islamistička država na granici NATO-a? Sarajevo postaje sve ekstremističkije” i mogao bi se odložiti u ladicu s natpisom “Desničarska propaganda”, piše Adelheid Wolfl za ugledni austrijski list Der Standard.
No nažalost, autor je utjecajan. Primorac je godinama radio u američkom Ministarstvu vanjskih poslova i nedavno je učestvovao u izradi “Projekta 2025”, plana Heritage Foundationa za drugi mandat američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Oglas
U tekstu Primorac, koji ne živi u Bosni i Hercegovini, piše: “Žene sada pokrivaju kosu. Potpuni nikabi, koji podsjećaju na Afganistan, više nisu rijetkost. Džamije finansirane iz zaljevskih država oblikuju panoramu grada.”
On to jednostavno tvrdi, iako ogromna većina žena u Sarajevu ne nosi maramu, a one koje potpuno pokrivaju tijelo u najvećem broju slučajeva su turistkinje iz zaljevskih država.
Dobro poznata propaganda
Navodna prijeteća islamizacija Bosne i Hercegovine bila je dio propagande još prije rata (1992–1995), kojom se poticala mržnja prema muslimankama i muslimanima.
Primorac, koji i sam potječe iz Hercegovine, pripada grupi nacionalističkih Hrvata koji žele stvoriti treći entitet unutar Bosne i Hercegovine – za Hrvatice i Hrvate. To bi dovelo do daljnjeg podrivanja države i dodatne podjele društva.
Primorac optužuje bosanske muslimane da su protiv toga i indirektno prijeti: “Uporna nepopustljivost bosanskih muslimana mogla bi izazvati gnjev predsjednika Trumpa, čija je posvećenost progonjenim kršćanima tokom njegovog prvog mandata bila središnji politički stub.” Primorac se u tekstu ne ustručava ni brojnih neistina.
Tako tvrdi da Zemaljski muzej želi prodati vrijednu jevrejsku molitvenu knjigu iz 14. stoljeća, Hagadu. U stvarnosti to nikada nije bilo planirano. Samo će prihodi od prodaje jedne publikacije o Hagadi biti donirani za stanovništvo u Pojasu Gaze koje trpi.
Podrška Zapadu
Primorac također pogrešno tvrdi da su Hrvati i Hrvatice – oko 15 posto stanovništva – diskriminirani u Bosni i Hercegovini, iako su u nekim institucijama zapravo nadzastupljeni. I smatra da su Hrvati i Hrvatice jedina prozapadna grupa u zemlji.
Istraživanje iz 2023. godine pokazalo je, međutim, da bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, sa 85 posto imaju najveću podršku NATO-u među svim grupama stanovništva, a slijede Hrvati s nešto manje od 63 posto. I podrška pristupanju Evropskoj uniji najveća je među Bošnjacima, kao i želja da se poštuju presude Evropskog suda za ljudska prava.
Potpredsjednik entiteta Republika Srpska, Ćamil Duraković, zato je napisao da je Primorčev tekst “politički motiviran i pokušava redefinirati karakter Bosne i Hercegovine kroz prizmu globalnog straha od političkog islama”.
On posebno kritizira jednostrani fokus na jednu religiju. “Nošenje marame ili izgradnja džamija ne znači islamizaciju države. Nakon rata je javni identitet vjerskih zajednica, i pravoslavne i katoličke, ojačan širom regije. Ako su crkve simbol kulturnog kontinuiteta, zašto se džamije smatraju simbolom prijetnje?”, pita se Duraković, dovodeći u pitanje narativ koji se sve češće koristi i u srednjoj i zapadnoj Evropi.
Bez uzimanja konteksta u obzir
On kritizira Primorca što demografske promjene pogrešno prikazuje kao progon kršćana, bez uzimanja u obzir konteksta rata. U stvarnosti su tokom rata u Bosni prije svega muslimanski civili bili žrtve progona i masovnih ubistava.
“Etnička homogenizacija nije fenomen Sarajeva, već ratno naslijeđe cijele Bosne i Hercegovine”, kaže Duraković.
Zaista, Sarajevo, koje je tri i po godine bilo pod opsadom, promijenilo se nakon rata, kao što su se promijenili i svi drugi gradovi u Bosni i Hercegovini. No razlog za to nipošto nije islamizacija.
Ipak, i njemačka historičarka jugoistočne Evrope Marie-Janine Calic nedavno je posegnula za tim narativom. U posebnom izdanju lista Die Zeit pisala je o “slomljenom srcu Jugoslavije”, iako Jugoslavija već 35 godina ne postoji – jednako kao ni Sovjetski Savez.
“U Sarajevu su kršćani i muslimani stoljećima živjeli mirno zajedno, sve dok ih rat u Bosni nije pretvorio u neprijatelje. Danas islam dominira gradom”, stoji u podnaslovu Calicinog teksta.
Manje Srba i Hrvata
Zaista, danas u Sarajevu živi manje Srba i Hrvata. To je, međutim, povezano i s činjenicom da su nakon rata Srbi i Srpkinje morali napustiti grad pod pritiskom srpskih radikalnih političara. Voditelj Centra za studije jugoistočne Evrope Univerziteta u Grazu, Florian Bieber, pozivajući se na popis stanovništva iz 2013. godine, kaže:
“Danas Bošnjaci čine 77,4 posto stanovništva Sarajeva, dakle nešto više od tri četvrtine, ali Sarajevo odavno nije isključivo bošnjački grad. Srpsko stanovništvo u naselju Grbavica, koje je do 1996. držala vojska bosanskih Srba, bilo je pritisnuto od vlastite vojske da napusti naselje kada je ono predano”, objašnjava on.
Bieber također primjećuje da se podrška bosanskoj vojsci tokom rata od strane islamskih zemalja i grupa odvijala pred očima i uz podršku SAD-a, jer je tada bilo jasno da je embargo na oružje koristio samo vojsci bosanskih Srba. “Utjecaj tih islamskih zemalja i grupa nakon rata, međutim, ostao je skroman”, kaže Bieber.
Tako, na primjer, ne postoji značajna šiitska zajednica, a Iran nema značajne saveznike u zemlji. “Bosanska islamska zajednica, koja je dobro organizirana i čija struktura potječe iz vremena Habsburške monarhije, također nastoji očuvati svoju autonomiju i potisnuti utjecaj drugih islamskih pravaca”, kaže Bieber. Većina radikalnih islamističkih grupa stoga je uglavnom mala i raspršena.
Turisti kao dokaz
Najveća bošnjačka stranka u zemlji, SDA, ni nakon rata “nikako nije zagovornik re-islamizacije, ili barem nije ništa više od drugih nacionalnih stranaka koje promoviraju vlastitu religiju kao izraz nacionalne pripadnosti”, objašnjava historičar.
Calic, međutim, u svom tekstu tvrdi: “Sarajevo se pretvara u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će biti vidljiv samo u historijskom kulturnom naslijeđu.” Kao dokaz navodi da desetine hiljada arapskih turista svake godine posjećuju Bosnu i Hercegovinu.
Bieber ukazuje na to da više muslimana kao turista posjećuje Austriju nego Bosnu i Hercegovinu. U Bosni i Hercegovini je 2024. godine bilo 1,3 miliona turista: 205.831 došlo je iz Turske, 75.000 iz Kine, 128.986 iz zaljevskih država, dakle manje od deset posto svih turista. Sarajevo se ljeti, zbog filmskog festivala, posjećuje od strane mnogih Evropljanki i Evropljana, ali i brojnih Južnoamerikanki i Južnoamerikanaca.
O tome se kod Calic ne može ništa pročitati. Ona svoj tekst započinje riječima: “Svaki dan mujezini pozivaju vjernike na molitvu, žene nose marame i velove, vide se halal mesnice i reklamni panoi na arapskom pismu.”
Ne spominje da u Sarajevu zvone i crkvena zvona, da se u centralnoj gradskoj tržnici može kupiti svinjetina i da je konzumiranje alkohola nešto sasvim uobičajeno. Prije svega, ne spominje da za mnoge ljude u gradu religija – bez obzira koja – ima sporednu ulogu.
Bieber, koji dobro poznaje Sarajevo, kaže: “Kada halal mesnice i hoteli bez alkohola to oglašavaju, to je prije svega usmjereno na turiste, ali ima malo značenja za stanovništvo Sarajeva, kojem je to često strano.”
Dvostruki aršini
Najčudnije u vezi s Calicinim fokusom na navodnu islamizaciju jeste to što se rasističke i ideje o nacionalnoj nadmoći kod desnih katolika i desnih pravoslavaca uopće ne problematiziraju.
Sakralizacija nacije, dakle zloupotreba religije od strane nacionalista, u posljednjim decenijama prvenstveno je dolazila od srpskih i hrvatskih ekstremista.
Takvo mjerenje dvostrukim aršinima dovodi do iskrivljene i nepravedne slike te do nedopuštenih generalizacija i zaključaka. Slika koja se crta o Sarajevu stoga je nerealna.
Calic, na primjer, piše: “Sarajevska raznolikost i tolerancija nestale su u ratu” i “Samo manjina još njeguje stari običaj posjećivanja komšija druge vjere tokom praznika.”
U stvarnosti se stare tradicije suživota i tolerancije u Sarajevu i dalje njeguju. Ko danas, na primjer, živi u Sarajevu i dolazi iz većinski katoličke zemlje poput Austrije, svake godine od bosanskih muslimana dobija čestitke za Božić i Uskrs.
