Preskoči na sadržaj
Globus

Janša uslovio Srbiju predajom arhiva, u centru afere evropska komesarka Marta Kos

Autor: Visocki.ba 21. Novembra 2026. 13:35

Arhive nekadašnjih jugoslovenskih službi bezbjednosti ponovo su postale predmet velikog političkog spora između Beograda, Ljubljane i Brisela. Zahtjev Slovenije da joj Srbija preda dokumentaciju bivših saveznih institucija, optužbe slovenačkog istraživača Igora Omerze na račun evropske komesarke za proširenje Marte Kos i najave nove vlasti u Srbiji o mogućoj lustraciji otvorili su pitanje šta se krije u dosijeima nastalim prije gotovo četiri decenije.

U središtu pažnje našla su se dva operativna imena – „Tara“ i „Blanka“. Omerza tvrdi da se iza njih u arhivskoj dokumentaciji nekadašnje slovenačke Službe državne bezbjednosti nalazi upravo Marta Kos, koja danas obavlja jednu od najvažnijih funkcija u Evropskoj komisiji.

Kos odbacuje takve tvrdnje i negira da je ikada bila saradnica jugoslovenske tajne službe. Evropska komisija, s druge strane, poručuje da nema razloga da ponovo otvara pitanje koje je razmatrano tokom postupka njenog imenovanja.

Istovremeno, slovenački premijer Janez Janša poručuje da Srbija neće dobiti podršku Ljubljane za napredak u evropskim integracijama dok ne preda arhive bivših jugoslovenskih službi koje se odnose na Sloveniju.

Janša postavio uslov Beogradu: Bez arhiva nema podrške za napredak prema EU
Neposredno nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, održanih 25. oktobra, slovenački premijer Janez Janša poručio je da će Ljubljana pozdraviti svaku odluku novih vlasti u Beogradu o ubrzanju evropskih integracija, ali je istovremeno postavio konkretan uslov.

„Nećemo dati saglasnost za bilo kakav napredak dok Srbija Sloveniji ne preda sve arhive Udbe, SDV, JNA i ostalih bivših službi SFRJ koje se odnose na Sloveniju“, poručio je Janša 26. oktobra.

Uz svoju objavu podijelio je i tekst slovenačkog publiciste i istraživača Igora Omerze, autora knjige „Komesarka“, u kojoj iznosi optužbe o navodnoj saradnji Marte Kos sa nekadašnjom tajnom policijom.

Nekoliko dana kasnije, 4. novembra, i sama Kos podržala je rješavanje pitanja arhivske dokumentacije. Pozvala se na Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, ističući da očekuje predaju odgovarajuće građe, ali i da otvorena pitanja treba rješavati u duhu dobrosusjedskih odnosa, bez ultimatuma.

Tako je pitanje arhiva, o kojem države nasljednice Jugoslavije pregovaraju decenijama, ponovo postalo važna tema političkih odnosa Beograda, Ljubljane i Brisela.

Šta Igor Omerza tvrdi da je pronašao u dosijeima?
Slovenački publicista Igor Omerza u knjizi „Komesarka“ iznosi tvrdnju da je Marta Kos krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina sarađivala sa slovenačkom Službom državne bezbjednosti.

Prema njegovom tumačenju arhivske dokumentacije, Kos je najprije bila evidentirana kao izvor pod kodnim imenom „Tara“, a kasnije kao saradnik pod imenom „Blanka“.

Omerza navodi da je pronašao deset dokumenata u kojima se pojavljuje njeno ime ili navedena operativna imena. U kasnijim predstavljanjima knjige pominje i jedanaesti dokument, dok posebno izdvaja zapise iz aprila 1990. godine, nastale u vrijeme kada je Kos radila za njemački „Dojče vele“ u Kelnu.

Prema njegovom tumačenju, jedan od izvještaja odnosi se na unutrašnje prilike u toj medijskoj kući, kadrovske odnose i informacije o zaposlenima. U dokumentaciji se pominje i Alojz Lampret, tadašnji rukovodilac slovenačke redakcije njemačkog radija.

Omerza smatra da dokumenti pokazuju kako nije riječ samo o povremenim kontaktima sa pripadnicima službe, već o registrovanom izvoru koji je kasnije dobio drugačiji operativni status.

Međutim, važno je naglasiti da su to zaključci autora knjige. Marta Kos odbacuje optužbe, a sama činjenica da se nečije ime pojavljuje u arhivskoj evidenciji ne predstavlja automatski dokaz svih tvrdnji o prirodi i obimu eventualne saradnje.

Omerza takođe tvrdi da je veliki dio slovenačke arhive nekadašnje službe uništen, zbog čega smatra da je sačuvana dokumentacija samo dio nekadašnjeg fonda. Stepen uništenja i sadržaj nedostajuće građe nisu, međutim, nezavisno potvrđeni u svim detaljima.

Evropska komisija odbila ponovno otvaranje slučaja
Optužbe protiv Marte Kos dospjele su i pred Evropsku komisiju.

Slovenačka poslanica Evropskog parlamenta Romana Tomc uputila je 11. marta 2026. godine zvanično pitanje Komisiji, pozivajući se na arhivske materijale predstavljene u Omerzinoj knjizi.

Zatražila je odgovor da li će institucije EU provjeriti nove dokumente, da li oni dovode u pitanje kredibilitet evropske komesarke i da li bi eventualna dokumentacija iz beogradskih arhiva mogla uticati na njen rad.

Odgovor je 22. maja, u ime Evropske komisije, dala predsjednica Ursula fon der Lajen.

Komisija je podsjetila da su optužbe o navodnoj saradnji Marte Kos sa nekadašnjom jugoslovenskom službom razmatrane tokom njenog saslušanja u Evropskom parlamentu, prije imenovanja u sastav Komisije za period od 2024. do 2029. godine.

Tada je Kos odbacila navode i izjavila da nikada nije bila informator niti je radila za jugoslovensku tajnu službu.

U odgovoru na pitanje Romane Tomc navedeno je da Evropska komisija „nema razloga da ponovo razmatra pitanje“ koje je već bilo obuhvaćeno postupkom provjere kandidata.

Kos je i u intervjuu slovenačkoj televiziji POP TV početkom novembra ponovila da nije bila saradnica Službe državne bezbjednosti i ocijenila da se optužbama pokušava diskreditovati.

„Još jednom ponavljam da nisam bila saradnica“, poručila je evropska komesarka.

Dakle, za sada postoje dvije suprotstavljene pozicije: Omerzine tvrdnje zasnovane na njegovom tumačenju arhivske građe i kategorično negiranje Marte Kos, uz stav Evropske komisije da nema razloga za novu provjeru.

Šta Srbija zaista ima u arhivama bivše Jugoslavije?
Pravni osnov za slovenačke zahtjeve postoji mnogo duže od aktuelne političke rasprave.

Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ potpisan je u Beču 29. juna 2001. godine, a stupio je na snagu 2. juna 2004, nakon ratifikacije svih pet država nasljednica. Njegov Aneks D uređuje pitanje arhivske građe nekadašnje zajedničke države.

Sporazum obuhvata dokumentaciju saveznih organa, pitanje vraćanja arhivskih originala, pristup zajedničkoj građi i prava država nasljednica.

To znači da slovenački zahtjev za pristup dokumentaciji nije samo nova politička inicijativa, već se oslanja na međunarodni sporazum koji obavezuje države nasljednice Jugoslavije. Ipak, pravo na pojedine dokumente zavisi od njihovog porijekla, institucije koja ih je stvorila i konkretnih odredaba sporazuma.

Direktor Arhiva Republike Slovenije Andrej Nared ranije je ukazao na složenost procesa. Prema njegovim riječima, slovenački arhivisti približno dvije decenije evidentiraju dokumentaciju koja se nalazi u Beogradu.

Prvi zvanični zahtjevi pripremljeni su još 2006. godine, dok je Slovenija u decembru 2017. ponovo zatražila oko 119 arhivskih fondova, od kojih se veliki dio, prema slovenačkim podacima, nalazio u vojnim arhivama Srbije.

Nared je ukazao i na ranije zvanične informacije srpske strane prema kojima je pet arhivskih fondova nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove uništeno ili teško oštećeno tokom NATO bombardovanja Beograda 1999. godine.

Slovenački arhivisti, kako je objasnio, nisu mogli nezavisno provjeriti te navode jer nemaju neposredan pristup spornoj dokumentaciji.

Zbog toga i dalje nema javno potvrđenog potpunog popisa koji bi pokazao koliko je dokumentacije nekadašnjih saveznih i republičkih bezbjednosnih struktura sačuvano, šta je uništeno, a šta je eventualno premješteno u druge arhivske fondove.

Nekadašnji direktor slovenačke obavještajno-bezbjednosne agencije Miha Brejc izjavio je da bi u preostalim arhivama mogla postojati dokumentacija o djelovanju jugoslovenskih službi u inostranstvu. Istovremeno je izrazio rezervu prema očekivanjima da bi takva dokumentacija nužno kompromitovala aktuelne slovenačke političare.

Upravo zbog toga je pitanje dostupnosti arhiva važno ne samo za slučaj Marte Kos već i za rasvjetljavanje djelovanja nekadašnjih službi na prostoru bivše Jugoslavije.

Lustracija u Srbiji: Zakon postojio, ali nikada nije primijenjen
Paralelno sa raspravom o tajnim dosijeima, u Srbiji se ponovo otvorilo pitanje lustracije, odnosno utvrđivanja odgovornosti za kršenje ljudskih prava i mogućeg ograničavanja obavljanja javnih funkcija.

Marta Kos je o toj temi govorila u intervjuu slovenačkom nedjeljniku „Reporter“, objavljenom 15. novembra.

Komentarišući najavu Studentske liste da bi mogla donijeti zakon o lustraciji, istakla je da svaki takav postupak mora biti u skladu sa srpskim zakonodavstvom i evropskim standardima.

„Pred zakonom smo svi jednaki – to važi i za pripadnike bivšeg režima“, poručila je Kos.

Upozorila je da lustracijske zabrane obavljanja javnih funkcija ne smiju narušiti vladavinu prava.

Srbija je, inače, još 2003. godine usvojila Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, poznat kao zakon o lustraciji. Njime je bilo predviđeno utvrđivanje individualne odgovornosti za zloupotrebe i privremeno ograničavanje obavljanja određenih javnih funkcija.

Međutim, zakon je imao ograničeno vremensko važenje, prestao je da važi 2013. godine i tokom deset godina nije primijenjen ni u jednom slučaju.

Rezolucija 1096 Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope iz 1996. godine predviđa da lustracija mora počivati na individualnoj odgovornosti, pravu na odbranu, pretpostavci nevinosti i mogućnosti sudske kontrole.

To znači da sama politička pripadnost, zaposlenje u nekadašnjoj državnoj instituciji ili pojavljivanje u arhivskom dokumentu ne mogu automatski biti osnov za zabranu obavljanja javne funkcije. Potrebno je utvrditi konkretnu odgovornost i omogućiti pravnu zaštitu.

Ruska obavještajna služba iznijela optužbe na račun Brisela
Dodatnu dimenziju ovoj političkoj raspravi dalo je saopštenje ruske Spoljne obavještajne službe (SVR) od 17. novembra.

Ruska služba tvrdi da je rukovodstvo Evropske unije zabrinuto zbog mogućnosti da Srbija, nakon promjene vlasti, nastavi da vodi samostalniju spoljnu politiku.

Prema navodima SVR-a, Brisel je posebno nezadovoljan stavovima Studentske liste o odnosima sa Rusijom, odbijanju sankcija Moskvi, kao i pitanjima Kosova i Metohije i Republike Srpske.

Ruska služba iznijela je i tvrdnju da su evropskim obavještajnim strukturama u Beogradu, uključujući njemački BND i francuski DGSE, upućena uputstva da identifikuju najnezavisnije predstavnike studentskog pokreta, kako bi se podstakle unutrašnje podjele.

U saopštenju se navodi da bi Brisel, prema procjeni ruske službe, mogao koristiti obavještajne i diplomatske metode uticaja, uključujući pokušaje diskreditacije pojedinih predstavnika Studentske liste.

Ove tvrdnje predstavljaju navode ruske obavještajne službe i nisu potkrijepljene nezavisno potvrđenim dokazima u dostupnim izvještajima.

Zanimljivo je da se u isto vrijeme evropska komesarka Marta Kos sastajala sa predstavnicima Studentske liste. U intervjuu za „Reporter“ istakla je da joj je bilo važno što su predstavnici pobjedničke liste bili spremni da se prvo sastanu upravo sa njom.

Ti susreti predstavljaju javne političke kontakte i sami po sebi ne potvrđuju tvrdnje o obavještajnom djelovanju koje je iznijela Moskva.

Ko kontroliše dosijeе i ko ima pravo da ih vidi?
Slučaj Marte Kos pokazuje koliko arhive nekadašnjih službi bezbjednosti i poslije više decenija mogu uticati na političke odnose, kredibilitet javnih funkcionera i povjerenje u institucije.

Takva dokumentacija može biti ključna za otkrivanje političkih progona, nezakonitog nadzora, tajnih mreža uticaja i načina na koji su funkcionisale nekadašnje državne strukture.

Istovremeno, selektivno objavljivanje dokumenata, nepotpuni dosijei i izostanak nezavisne provjere otvaraju prostor za političke manipulacije i kompromitaciju pojedinaca.

U slučaju Marte Kos, posebno je važno utvrditi da li u saveznim arhivama postoje dodatni dokumenti koji se odnose na djelovanje slovenačke Službe državne bezbjednosti u Njemačkoj i da li oni mogu potvrditi, dopuniti ili osporiti Omerzine navode.

Za Beograd je važno da pitanje sukcesije arhivske građe rješava u skladu sa međunarodnim obavezama, ali i uz precizno utvrđivanje stvarnog stanja dokumentacije.

Za Brisel je, s druge strane, važno da optužbe koje se odnose na njegove funkcionere budu razmatrane na osnovu provjerljivih dokaza i postupaka koji ulivaju povjerenje javnosti.

Konačan odgovor ne mogu dati politički ultimatumi, obavještajna saopštenja ni međusobne optužbe. Mogu ga dati dostupni arhivski dokumenti, nezavisna stručna provjera i institucije spremne da utvrđene činjenice podvrgnu javnom i pravnom ispitivanju.

Gotovo četiri decenije nakon nastanka dosijea, pitanje ko raspolaže arhivama i ko ima pravo da ih vidi ostaje jedno od najvažnijih neriješenih pitanja nasljeđa bivše Jugoslavije.

Dodajte Visocki.ba među omiljene izvore na Googlu

Pročitajte još

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *