Preskoči na sadržaj
Biznis

ILUZIJA O ITALIJANSKOJ BANCI

Autor: Visocki.ba 17. Novembra 2026. 16:16

UniCredit je dobio zeleno svjetlo Evropske komisije za preuzimanje Commerzbanka, čime se zaokružuje ekspanzija italijanske banke na najveće evropsko tržište

Portal Logično objavio je analizu vlasničke strukture bankarske grupacije UniCredit u kontekstu preuzimanja njemačkog Commerzbanka. U tekstu se propituje koliko je ova banka zapravo “italijanska”, a podaci o najvećim dioničarima otkrivaju kako glavnu riječ vode američki i britanski investicijski fondovi, što se direktno odražava i na vlasničku sliku banaka u našem regionu, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Tekst prenosimo u cijelosti.

UniCredit je dobio zeleno svjetlo Evropske komisije za preuzimanje Commerzbanka, čime se zaokružuje ekspanzija italijanske banke na najveće evropsko tržište. No, iza te “italijanske” priče stoji vlasnička struktura u kojoj dominiraju američki i britanski fondovi, a ne Milano.

Priča o UniCreditu kao italijanskoj banci koja širi svoj utjecaj po Evropi zvuči uredno i gotovo patriotski. Stvarnost je nešto drugačija. Matična grupacija sa sjedištem u Milanu jeste javno dioničko društvo sa stopostotnim slobodnim kolanjem dionica na berzi i bez ikakvog većinskog vlasnika. Kontrolni paket ne postoji, dioničarskih sporazuma o zajedničkom djelovanju nema, a upravljanje je prepušteno institucionalnim investitorima koji dolaze s druge strane Atlantika.

Brojke otkrivaju ko stvarno drži poluge. Institucionalni investitori čine oko 72 do 75 posto vlasništva UniCredita, a geografska raspodjela ne ostavlja mnogo prostora za iluziju o italijanskom karakteru banke. Sjedinjene Države učestvuju s približno 46 posto ukupnog institucionalnog udjela, Velika Britanija s oko 20 posto, dok Italija drži svega 7 posto. Ostatak Evrope pokriva dodatnih 20 posto, a preostali dio svijeta 6 posto. Kada se na to nadovežu podaci o pojedinačnim dioničarima, slika postaje još jasnija. BlackRock Group, američki investicijski div, najveći je pojedinačni dioničar s udjelom koji se kreće između 7,4 i 8,6 posto, ovisno o datumu izvještavanja. Capital Research and Management Company, još jedna američka institucija, drži između 5,2 i 5,3 posto.

Nasuprot tome, mali (retail) dioničari drže oko 13 posto, a državni investicijski fondovi i ostali ulagači pokrivaju preostali dio kolača. Među manjinskim, ali značajnim imenima pojavljuju se Parvus Asset Management s otprilike 3,3 posto, norveški Norges Bank Investment Management s 3 posto, Allianz s 3 posto te porodica Del Vecchio s 2,8 posto. Nijedno od tih imena ne nosi institucionalnu težinu koja bi nadjačala američko-britanski blok.

Jadne Švabe, prodaše ih za Judine škude
A upravo taj blok stoji iza odluke da se ide po Commerzbank. UniCredit je u maju 2026. pokrenuo ponudu za zamjenu dionica, a do isteka roka početkom jula ponuda je prihvaćena za 17,6 posto dionica njemačke banke. UniCredit je tada direktno držao 26,77 posto, a s finansijskim instrumentima s pravom na dodatnih 3,22 posto došao je do ukupno 47,59 posto kapitala, odnosno 49,65 posto glasačkih prava. Evropska centralna banka dala je zeleno svjetlo za prelazak praga od 30 posto još u oktobru, a Evropska komisija je u novembru potvrdila da nema prepreka iz prava konkurencije. Do kraja godine UniCredit očekuje preuzimanje kontrole.

Commerzbank se opirao koliko je mogao. Uprava i nadzorni odbor preporučili su dioničarima odbijanje ponude, ocijenivši da ne sadrži odgovarajuću premiju i da ne odražava temeljnu vrijednost banke. Ponuda je vrednovala Commerzbank na približno 37 milijardi eura, uz impliciranu cijenu od 34,56 eura po dionici, što je bilo ispod tadašnje tržišne cijene od 36,48 eura. Njemačka vlada, koja drži oko 12 posto udjela, od početka se protivi transakciji. Unutar Commerzbanka strahuju od otpuštanja hiljada zaposlenika, a njemački ministar finansija Lars Klingbeil navodno nastoji ishoditi garancije da banka ostane u Frankfurtu i da ne bude otpuštanja iz poslovnih razloga.

Ono što se u toj priči o njemačkom otporu i italijanskoj ambiciji lako izgubi jeste činjenica da UniCredit nije italijanska banka u smislu u kojem se to prezentira. Ona je javna kompanija čije dionice plove svjetskim tržištima, a njeni najveći pojedinačni vlasnici sjede u New Yorku i Bostonu.

Andrea Orcel, čovjek koji vodi UniCredit i lično gura preuzimanje Commerzbanka, jeste italijanski bankar, ali novac koji stoji iza njegovih poteza dolazi s Wall Streeta i iz londonskog Cityja. Kada BlackRock i Capital Research drže zajedno više od 12 posto UniCredita, a američki institucionalni ulagači ukupno gotovo polovinu institucionalnog vlasništva, pitanje “čija je to banka” prestaje biti retoričko.

Malo i o našim bankama
Ista logika vrijedi i za banke članice u regionu. UniCredit Bank Srbija u Beogradu nalazi se u stopostotnom direktnom vlasništvu matične italijanske kompanije. Zagrebačka banka u Hrvatskoj ima većinskog vlasnika s preko 96 posto udjela, a to je opet UniCredit S.p.A. U Bosni i Hercegovini, UniCredit Bank u Mostaru većinski je u vlasništvu Zagrebačke banke s preko 99 posto dionica, dok je banka u Banjoj Luci pod većinskim vlasništvom matičnog UniCredita.

Sve te linije vlasništva vode prema Milanu na papiru, ali prema New Yorku i Londonu u stvarnosti.

Commerzbank je samo najnoviji primjer obrasca koji se ponavlja. Kada velika evropska banka kupuje drugu veliku evropsku banku, pitanje nacionalnosti postaje marketinški sloj ispod kojeg se krije vlasnička matematika. UniCredit može s ponosom isticati svoje milansko sjedište i italijansko porijeklo, ali dionice te banke u većinskom su vlasništvu onih koji ne govore italijanski i ne žive u Italiji. Isti ti igrači sjede i iza drugih velikih kupovina u evropskom bankarskom sektoru, samo se imena kompanija mijenjaju.

Kada Evropska komisija kaže da nema prepreka, ona ne pita čiji je kapital. Kada Evropska centralna banka daje zeleno svjetlo, ona gleda adekvatnost kapitala, a ne pasoše dioničara. A kada UniCredit preuzme Commerzbank, sredstva će se slijevati prema istim fondovima koji su finansirali i samo preuzimanje.

Italijanska zastava na zgradi u Milanu ostat će, ali vlasnički lanac vodi drugamo. I to je jedina stvarna vijest u cijeloj priči.

Dodajte Visocki.ba među omiljene izvore na Googlu

Pročitajte još

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *