Sada i sama plovila postaju mete.
Američki napadi na iranske naftne tankere mogli bi znatno otežati i poskupiti Teheranu daljnju prodaju sirove nafte, ali ta strategija nosi sa sobom potencijalno mnogo veću cijenu: pretvaranje energetske infrastrukture Perzijskog zaljeva u sve veće bojno polje.
Najnoviji američki udari na tri iranska naftna tankera označavaju značajnu eskalaciju u ekonomskoj kampanji Washingtona protiv Teherana, prelazeći s ekonomske blokade i sankcija na fizičko uništavanje plovila koja se koriste za izvoz iranske nafte, piše Iran Internetional.
Američke snage su 5. septembra onesposobile dva tankera u blizini otoka Kharg i Jaska te uništile treći u Omanskom zaljevu, navodi se u saopćenju Centralne komande SAD-a (CENTCOM), koja je ova plovila opisala kao dio “višemilijarderske mreže u sjeni” koja podržava IRGC i njene regionalne partnere.
Udari su uslijedili nakon iranskih napada balističkim projektilima na američke pomorske snage, u kojima nije bilo američkih žrtava. Komandant CENTCOM-a, admiral Brad Cooper, upozorio je da je Washington spreman nametnuti “još veći ekonomski trošak” Teheranu.
Značaj ovih udara ne leži toliko u gubitku tri broda, koliko u promjeni taktike. Washington je proveo godine pokušavajući otežati prodaju iranske nafte putem sankcija, ograničenja finansijskih transakcija te pritiskom na kupce i brodarske mreže. Od sredine jula, američka pomorska blokada dodala je i fizičku barijeru.
Sada i sama plovila postaju mete.
Od finansijskog do fizičkog rizika
Ovaj zaokret dolazi u trenutku kada je izvoz iranske nafte već pod velikim pritiskom.
Podaci o praćenju brodova pokazuju da je utovar iranske sirove nafte u augustu pao na otprilike 220.000–255.000 barela dnevno, u odnosu na oko 740.000 barela dnevno u julu i vrhunce od blizu 2 miliona barela dnevno prije sukoba.
Sedmicama nijedan značajniji teret iranske sirove nafte nije uspio stići do Kine kroz Hormuški tjesnac, zbog čega je više nafte ostalo u plutajućim skladištima unutar Perzijskog zaljeva.
Iran je proveo godine gradeći brodsku mrežu u sjeni sposobnu da zaobiđe zapadne sankcije, oslanjajući se na netransparentne vlasničke strukture, promjene zastava pod kojima brodovi plove, manipulaciju sistemima za praćenje plovila i prenose nafte s broda na brod kako bi premještao sirovu naftu, posebno prema Kini.
Te metode su korisne kada je glavni izazov izbjegavanje finansijskih sankcija ili otkrivanja. One nude daleko manju zaštitu ako sama plovila postanu vojne mete.
Sanksije su prisilile Iran da pronađe brodove spremne da zaobiđu Washington. Nova strategija bi ga mogla prisiliti da pronađe brodove i posade spremne da rizikuju napad.
To bi flotu u sjeni moglo učiniti skupljom i težom za rad. Mnogi njegovi tankeri su ostarjela plovila koja već rade izvan konvencionalnih zapadnih mreža osiguranja i pomorskih usluga.
Ako vlasnici, posade i operateri počnu smatrati da putovanja povezana s Iranom nose ozbiljan rizik od napada, neki bi mogli zahtijevati veću naknadu ili odlučiti da se ta trgovina više ne isplati.
Washington ipak ne može jednostavno preko noći eliminirati flotu u sjeni. Mreža je rasprostranjena i prilagodljiva. Brodovi mogu mijenjati imena, zastave i vlasničke strukture, dok Teheran može promijeniti obrasce utovara ili premjestiti prenose s broda na brod dalje od područja pod kontrolom američkih snaga.
Ali svaki izgubljeni brod predstavlja dodatni trošak. Iran ga mora zamijeniti, pronaći drugog operatera spremnog prihvatiti rizik ili ostaviti više sirove nafte zarobljene u skladištima.
Plutajuća skladišta nude samo privremeno olakšanje. Nafta koja se drži na pučini ne stvara prihod dok ne stigne do kupca, a dugotrajni poremećaj može na kraju prisiliti proizvođače da smanje proizvodnju kako se skladišta pune.
Pitanje, dakle, nije mogu li tri napada na tankere uništiti iranski izvozni sistem. Ne mogu. Pitanje je mogu li ponovljeni fizički gubici postepeno potkopati komercijalnu mrežu koja je Teheranu omogućavala da nastavi prodavati naftu uprkos godinama sankcija.
Šire energetsko bojno polje
Ta strategija nosi očigledan rizik: jednom kada Washington počne tretirati iranski izvozni sistem nafte kao vojnu metu, Teheran ima snažniji poticaj da proširi energetsko bojno polje.
Iran je već koristio napade i prijetnje pomorskom prometu kao način nametanja troškova svojim protivnicima. Hormuški tjesnac ostaje centralni dio te strategije zbog ogromnih količina nafte i ukapljenog prirodnog plina koji obično prolaze kroz njega.
Daljnje smanjenje iranskih izvoznih prihoda moglo bi oslabiti sposobnost Teherana da finansira IRGC i savezničke oružane grupe, istovremeno povećavajući ekonomski trošak nastavka sukoba.
Ali direktni napadi na tankere također bi mogli učvrstiti argument iranskog vodstva da kompromis neće okončati pritisak SAD-a i da je nametanje troškova regionalnim energetskim tokovima jedan od preostalih oblika utjecaja Teherana.
To je važno daleko izvan granica Irana.
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati uložili su znatna sredstva u izvozne pravce koji djelomično zaobilaze Hormuz, uključujući saudijske naftovode prema Crvenom moru i vezu UAE-a s Fujairom. Ali te alternative ne mogu u potpunosti zamijeniti normalne tokove kroz tjesnac, dok Kuvajt i Irak ostaju posebno ovisni o ovom plovnom putu.
Čak i bez veće štete na regionalnoj infrastrukturi, veća nesigurnost može povećati premije osiguranja od ratnih rizika, vozarine i druge troškove za komercijalne operatere.
Napadi na tankere stoga jačaju utjecaj Washingtona samo ako mogu nametnuti dodatne troškove Teheranu, a da ne izazovu širi sukob oko energetske infrastrukture u regiji.
Fizički napadi mogu naštetiti iranskom izvoznom sistemu nafte koji je proveo godine učeći kako zaobići sankcije. Ali oni takođe daju Teheranu snažnije poticaje da uzvrati udarac na sistem kroz koji njegovi susjedi izvoze sopstvenu energiju.
Strateška kocka za Washington stoga nije samo u tome mogu li napadi na tankere dodatno stisnuti iranske prihode od nafte. Pitanje je može li se Iran natjerati da snosi te troškove a da ne odluči da bi ih trebali snositi i izvozi energije njegovih protivnika.
