Školuj se, uči, čitaj, doškoluj, pohađaj kurseve, dodatne aktivnosti, radi u nevladinim organizacijama… Sve zbog boljeg sutra ili barem šanse za to.
I za šta? Šta je to bolje sutra?
Da zarađuješ prosječnu plaću kako bi pokrio osnovne troškove? Da od 1. do 1. razvlačiš svaku paru da bi preživio? Da prvo poplaćaš račune pa za šta još ostane koja marka? Ili jedan mjesec preskočiš da platiš ono što možeš kako bi kupio neki bolji komad mesa ili djeci priuštio neku sitnicu, ali tako ćeš ih učiniti sretnima. Nema veze što ti nećeš spavati zbog brige.
Piše: Nerma Ajnadžić
Odškoluju te roditelji, ti sjediš, učiš, doškoluješ se, stranim jezicima barataš, završiš fakultet, pa i magisterij… Položiš vozački, nemaš automobil. Hoćeš stan, gdje su pare?
Pa da, kredit. Namjenski, nenamjenski, zar je bitno više? Na rate ideš i na ljetovanje/zimovanje, pa što se ne bi zadužio i narednih 20 ili 30 godina, zavisi opet od toga kolika ti je plaća, da barem imaš svoj stan, nekretninu, dodaj još koju hiljadu za automobil. A, kad ga već uzimaš, uzmeš onaj malo bolji, osrednji, da znaš da će potrajati.
Treba kupiti novu odjeću, obuću, sebi, djeci, supruzi, mužu, mami, tati… Od plaće ne možeš. A od čega da uštediš?! Zaduži se dodatno, šta je još koja hiljada?
Od toga ostaviš nešto u šteku za „ne daj Bože“ situacije, nesreće, poplave, bolesti… Ostaviš unaprijed za svoju sahranu/dženazu da taj teret ne ostavljaš djeci. Oskudijevali su od 1. do 1., to je najmanje što možeš uraditi, razmišljaš.
Ovo je, dame i gospodo, život prosječne osobe u našoj nam jedinoj domovini. Zahvalite Bogu ako pripadate daleko manjem postotku onih koji ovo nisu na svojoj koži osjetili.
Kako je „Dubioza“ otpjevala: “Sve je otišlo u ku*ac i to svima je normala, jer to nam je na kraju naša borba dala, sva se postavljaju pitanja ’sem pitanja morala’.” – piše Avaz
