Izvor: BHRT/Maja Nikolić (J.K.)
Tuzla je nekada bila simbol radničke i ljudske borbe protiv svih vrsta nepravdi. Danas, kada je obavijena najtežim oblicima rušenja ljudskih prava, u ovom gradu više nema ni protesta ni transparenata.
https://youtu.be/YYlks6OxUZU
Gorio je Dom umirovljenika, prilikom čega je stradalo 17 osoba. Nekoliko dana prije toga policajci su uhićeni zbog sumnje da su podvodili maloljetnice na prostituciju, a više od dvije godine onkološki pacijenti su bili uskraćeni za liječenje zbog tenderskih, odnosno koruptivnih procedura nabavke linearnog akceleratora. No, kada je riječ o nezadovoljstvu građana – najglasniji su na društevnim mrežama, a pred kamerama, kada ih pitate čak što misle o poskupljenjima, malim plaćama i mirovinama, ni riječi.
Danas svi sve znaju i svi sve vide, i nepravdu i korupciju, ali se sve svede na jedan komentar ili status na društvenim mrežama. Kada treba izaći na ulicu, ulica ostaje prazna. Zato smo danas postali društvo koje ima klik umjesto koraka i lajk umjesto otpora.
“Narod je ubijen u pojam. Misli da se protestima više ništa ne može promijeniti, ali naprotiv, trebamo biti udruženi, jedinstveni i složni”, kaže predsjednik Sindikata solidarnosti Tuzla Sakib Kopić.
Novinar Armin Kendić nam priča, nije bilo ni vremenskih prilika ili neprilika da ljudi nisu bili hrabriji od političara i bunili se. A danas je znatno drugačije, sistem je ljude ušutkao.
“U velikoj mjeri odgovornost snosi i naš pravosudni sistem, koji jeste takav kakav jeste, a bit ću slobodan i priznati, iz iskustava i iz prakse, da je okovan u kandže politike. Zapravo, aktualnoj politici, aktualnom sistemu odgovara ovo stanje u kojem se nalaze građani. A opet, građani svoju jedinu mogućnost za bolje sutra vide odlaskom u zemlje Evropske unije”, smatra Kendić, novinar portala Klix.ba.
Zanimljivo je kako se građani više ne mogu ujediniti niti o jednom životnom pitanju i zajednički se boriti protiv narušavanja ljudskih prava. Primjerice, Tuzla je ovih dana jedan od najzagađenijih gradova u svijetu, ali čak i ono što nam je svima zajedničko – zrak, voda i zemlja – drži nas kod kuće ili, eventualno, na društvenim mrežama.
“Trideset godina nam govore kako ne može, trideset godina nas dijele i trideset godina nas obeshrabruju. To rade ciljano da bismo mi postali povučeni ljudi koji ništa ne poduzimaju. Hajde da vidimo kako može, kako možemo napraviti naš život boljim i kako možemo ostati ovdje, a ne da idemo iz naše države”, poziva Adi Selman, aktivist “Karton revolucije”.
Ovakvom sistemu ovakvi građani odgovaraju, da šute i bune se samo – iza ekrana.
