I dok se na televizijama voli predstavljati kao širokogrudni Bošnjak koji čvrsto čuva svoje, a poštuje tuđe, u stvarnosti Efendić ima izraženu fobiju od drugog i drugačijeg
U nemogućnosti da se kroz rad i zdravu politiku nametne kao faktor i persona s potencijalom – Semir Efendić je krenuo putem kojim je višestruko lakše: pažnju privući nestvarnim tupizmima i radikalnim šovinizmom.
Ipak, u bezgraničnoj kloaki gluposti i šovinizma koju Efendić redovno izbacuje, posebno se ističe opskurna euforija dok lupa po tastaturi pišući status o Vojinu Mijatoviću. Prstima zadebljanim od uzbuđenja, koje mu svu krv tjera iz obraza u ruke, Efendić s posebnim žarom napada Mijatovića, naprosto jer je Srbin.
I dok se na televizijama voli predstavljati kao širokogrudni Bošnjak koji čvrsto čuva svoje, a poštuje tuđe, u stvarnosti Efendić ima izraženu fobiju od drugog i drugačijeg, i nikako ne može zamisliti da mu se komšija zove Dragan i da ne slavi bajram.
U tom smislu je Mijatović za Efendića posebna enigma za koju ne pronalazi nikakvo, za sebe, logično objašnjenje pa je lakše lupetati i izmišljati šovinističke gluposti.
Naime, Efendiću nikako nije jasno kako jedan Srbin može voliti BiH, jasno reći da je u Srebrenici bio genocid i da mrzi nacionalizam i četništvo.
Možda bi to donekle i svario, no, kada Mijatović kaže da ne podnosi ni bošnjački nacionalizam skriven iza vječitog sindroma žrtve, kada ogoli licemjerstvo navodnih boraca za građansku državu – Efendiću ne preostaje ništa drugo nego da ono prvo pomnoži s nulom i Mijatovića naprosto proglasi četnikom i neprijateljem Bošnjaka.
Efendić to naravno radi svjesno i s jasnim ciljem – obeshrabriti Srbe da uopće pomisle da zavole BiH koja je u njegovoj glavi rezervisana samo za Bošnjake.
On, i to postaje sve očiglednije – naprosto nema nikakav problem sa tim da se Bošnjaci koncetrišu u sarajevskom fildžanu i jasno se razgraniče od ostalih naroda.
Napadajući Mijatovića koji očito voli Bosnu i Hercegovinu kao zemlju svih njenih naroda, kakvu poruku Efendić šalje onim Srbima koji nisu istog mišljenja kao Mijatović? Pa da za njih nema mjesta u zemlji kakvu je Efendić zamišlja. Nema ni za Vojina, pa zašto bi bilo za druge?
U svemu ovome, druga je dimenzija Efendićev kukavičluk. I dok je glasan iz svoje udobne novogradske fotelje, veliki borac za prava povratnika u RS (a pitanje da li ih je ilad obišao), iz ringa i političke borbe uglavnom bježi i u kriznim momentima za sebe govori ono što zapravo i jeste – da je samo lokalni političar.
U međuvremenu, Mijatović je taj koji je proslavu Dana državnosti donio u Banju Luku, mahao zastavom BiH Dodiku ispred nosa, uspio osvojiti najveći broj glasova i Bošnjaka i Srba u RS kao kandidat koji nije iz SNSD-a…
I toga se Efendić najviše plaši. U pobjedi ideje zajedništva, njegove preskromne političke vještine ne mogu doći do izražaja, a za šovinizam nema mjesta. Samo u učmaloj nacionalističkoj gabuli, ovaj vječiti parazit se osjeća ugodno i toplo.
raport.ba
