U posljednje vrijeme svjedočimo brojnim raspravama i složenim situacijama pa i kataklizmičnim pojavama u našem okruženju, ali i kod nas, kada je otpad i njegovo skladištenje u pitanju.
Krenuvši tim tragom iskazala se potreba za jedan koncizniji i precizniji tekst koji može obuhvatiti više pitanja koja su relevantna za razmatranje problema rješavanja skladištenja otpada i umanjenja njegovog štetnog djelovanja.
Bosna i Hercegovina godišnje proizvede oko 1,1 milion tona komunalnog otpada.
Šta s njim?
Gotovo sav prikupljeni otpad završava na odlagalištima. I šta dalje sa istim?
Umjesto pitanja gdje ćemo napraviti novu deponiju, sve češće se nameće drugo: može li dio otpada postati izvor energije i koliko bi takav sistem koštao?
Otpad je, najjednostavnije rečeno, materija ili predmet koji njegov vlasnik odbacuje, namjerava odbaciti ili je dužan odbaciti u skladu s propisima. Ali činjenica da je nešto proglašeno otpadom ne znači da je istovremeno izgubilo svaku vrijednost.
Dio otpada može se ponovo upotrijebiti, dio reciklirati, organski dio kompostirati ili koristiti za proizvodnju biogasa, dok se preostali gorivi dio može energetski iskoristiti.
Upravo na toj posljednjoj mogućnosti počiva koncept „waste-to-energy“ – pretvaranje otpada u električnu i toplotnu energiju.
Bez obzira što se u BiH u današnje vrijeme sve više bavimo pitanjima koja nisu od životnog značaja, bitno je razgovarati o onome što će sigurno, i to relativno brzo, doći na dnevni red.
Za Bosnu i Hercegovinu to više nije samo ekološko pitanje. To je pitanje prostora, energije, komunalne infrastrukture i novca.
Oko 1,1 milion tona otpada godišnje
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, tokom 2024. godine proizvedeno je oko 1,1 milion tona komunalnog otpada, odnosno prosječno 329 kilograma po stanovniku.
Javnim sistemima prikupljeno je 976.996 tona.
Najvažniji podatak možda je onaj o načinu zbrinjavanja: čak 99,90 posto prikupljenog komunalnog otpada trajno je odloženo na kontrolirana odlagališta.
Drugim riječima, BiH svoj otpad uglavnom još uvijek ne tretira kao resurs, nego kao materijal koji treba negdje odložiti.
U Federaciji BiH je tokom 2024. godine javnim odvozom prikupljeno oko 599 hiljada tona komunalnog otpada, dok je u Republici Srpskoj proizvedeno oko 375 hiljada tona, a prikupljeno oko 302 hiljade tona.
Pri tome treba imati na umu da komunalni otpad predstavlja samo jedan dio ukupnog otpada.
Količine industrijskog, rudarskog i drugog otpada višestruko su veće, ali se oni ne mogu jednostavno zbrojiti s komunalnim otpadom i tretirati kao gorivo za spalionice.
Posebno rudarski otpad čini ogroman dio industrijskog otpada, ali njegova priroda i sastav uglavnom nisu uporedivi s komunalnim otpadom.
Ne može se i ne treba spaliti sve
Analizirajući iskustva u inozemstvu pa čak i našem neposrednom okruženju gdje su ovi procesi počeli i poduzimaju se ozbiljni koraci u rješavanju problema sve većih količina otpada, pokušat ćemo dati temeljne odgovore na nedoumice koje koče ove procese u našoj zemlji.
Upravo ovdje počinje ozbiljna rasprava o spalionicama.
Ako BiH godišnje proizvodi oko 1,1 milion tona komunalnog otpada, to ne znači da bi trebalo izgraditi postrojenje koje će spaliti svih 1,1 milion tona.
Savremeni sistem mora početi od hijerarhije upravljanja otpadom: prvo smanjenje količine otpada, zatim ponovna upotreba i reciklaža, potom biološka obrada biootpada, a tek nakon toga energetska upotreba onog dijela koji više nije moguće racionalno materijalno iskoristiti.
Zato je korisnije postaviti pitanje: koliko otpada ostaje nakon sortiranja i reciklaže?
Ako se za početni model pretpostavi da bi 25 do 40 posto ukupnog komunalnog otpada moglo završiti u termičkoj obradi, dobiva se raspon od približno 275 do 440 hiljada tona godišnje.
Srednji scenarij od 35 posto dao bi oko 385 hiljada tona godišnje.
To nije službeni podatak o “spaljivom otpadu“ u BiH, nego radna pretpostavka.
Konačan broj mogao bi se dobiti tek nakon detaljne analize sastava otpada u različitim dijelovima zemlje.
Izuzetno je važno i upravo takva analiza trebala bi biti prvi korak prije bilo kakve odluke o izgradnji spalionice.
Prema svim pokazateljima, moguće je planiranje izgradnje dvije spalionice ili eventualno još jedne alternativne koja ima već postojeću infrastrukturu.
Mogući model
Ako se kao radna pretpostavka uzme količina od približno 385 hiljada tona otpada godišnje, nameće se model s dva regionalna postrojenja.
Postrojenje kapaciteta 180 do 200 hiljada tona godišnje bilo bi dovoljno veliko da ima ekonomiju obima, a dva takva postrojenja mogla bi ukupno obraditi oko 360 do 400 hiljada tona godišnje.
To je približno u skladu sa srednjim scenarijem količine otpada koja bi nakon prethodne obrade mogla biti pogodna za termičku upotrebu.
Takav sistem imao bi još jednu prednost: ne bi sva infrastruktura bila koncentrirana na jednom mjestu.
Otpad bi se prikupljao u regionalnim centrima, dio bi se izdvajao za reciklažu i biološku obradu, a gorivi ostatak transportirao do najbližeg postrojenja.
Dakle, to podrazumijeva izgradnju cjelovitog sistema od prikupljanja do spaljivanja i potpunog uskladištenja, naravno prije toga trijaža i poželjna reciklaža.
Ipak, broj od dvije spalionice ne treba shvatiti kao konačan prijedlog.
Moguće je da detaljna studija pokaže da je racionalnije imati jedno veće, dvije srednje ili više manjih regionalnih postrojenja.
O ovome bi svakako morala biti detaljno obavještavana i javnost radi kredibiliteta svih stručnih odluka.
Koliko bi koštala jedna spalionica?
Izgradnja ovakvih postrojenja nije jeftina (pojedini stručnjaci upoređuju izgradnju spalionice sa izgradnjom nuklearne elektrane). To je vjerovatno prvo pitanje koje bi postavio svaki porezni obveznik.
Međunarodni podaci pokazuju da cijena WtE (Waste to Energy) postrojenja snažno zavisi od kapaciteta, tehnologije, standarda zaštite okoliša, infrastrukture i mogućnosti korištenja proizvedene energije.
Za preliminarni obračun može se uzeti raspon od približno 900 do 1.200 eura investicije po godišnjem kapacitetu od jedne tone.
Za postrojenje kapaciteta 200.000 tona godišnje to daje okvirnu investiciju od 180 do 240 miliona eura, odnosno približno 350 do 470 miliona KM.
Za dva takva postrojenja investicija bi se kretala oko 360 do 480 miliona eura, odnosno približno 700 do 940 miliona KM.
Međutim, to nije konačan račun.
Uz same peći i sisteme za sagorijevanje potrebno je izgraditi sortirnice, transfer-stanice, priključke na elektroenergetsku mrežu, sisteme za obradu pepela i šljake, skladišta, saobraćajnu infrastrukturu, a tamo gdje postoji mogućnost korištenja toplote i toplovodnu mrežu.
Zbog toga bi kompletan program upravljanja otpadom mogao biti vrijedan približno milijardu KM.
Od otpada do električne energije
Spalionica nije samo mjesto na kojem nestaje otpad.
U kontroliranom procesu spaljivanja oslobođena toplota zagrijava vodu, proizvodi paru i pokreće turbinu.
Dobija se električna energija, a toplota se može koristiti za grijanje objekata i sistema daljinskog grijanja.
Ako postrojenje od 200.000 tona godišnje proizvodi približno 600 do 700 kWh električne energije po toni otpada, godišnja proizvodnja bila bi reda veličine 120 do 140 GWh električne energije.
Za dva postrojenja to bi bilo približno 240 do 280 GWh godišnje.
Međutim, pravi ekonomski potencijal mogao bi biti veći tamo gdje postoji tržište za toplotu.
Zbog toga se kod izbora lokacije ne bi smjelo pitati samo gdje ima dovoljno otpada.
Treba pitati i gdje postoji elektroenergetska infrastruktura, dobra putna povezanost i – možda najvažnije – gdje postoji veliki i stabilan potrošač toplote.
Najveći problem nije tehnologija nego povjerenje
Svaka priča o spalionicama u BiH prije ili kasnije dolazi do istog pitanja: šta će biti sa zdravljem ljudi koji žive u blizini?
Stav javnog mnijenja poznat kao NIMBY – “not in my backyard“, odnosno “ne u mom dvorištu“ – nije specifičnost BiH.
Ljudi, razumljivo, ne žele postrojenje koje bi moglo ugroziti njihov zrak, vodu ili zdravlje.
Zato se povjerenje ne može graditi rečenicom:
“Vjerujte nam, tehnologija je sigurna”.
Mnogo bolja poruka bila bi:
“Nemojte nam vjerovati – kontrolirajte nas”.
Savremena postrojenja moraju ispunjavati stroge evropske zahtjeve za emisije.
Evropski propisi propisuju granične vrijednosti za niz zagađujućih materija, uključujući prašinu, hlorovodik, sumpor-dioksid, azotne okside, živu, dioksine i furane i dr.
Postoje i zahtjevi vezani za temperaturu i vrijeme zadržavanja dimnih plinova u procesu sagorijevanja, upravo kako bi se osiguralo potpuno i kontrolirano sagorijevanje.
Važno je napomenuti da u brojnim, prije svega skandinavskim zemljama, spalionice se grade u gradskim centrima i to u konačnom obliku izgleda kao arhitektonski izvanredno uklopljeno rješenje.
Nemojmo zaboraviti i spalionicu u austrijskom Beču (Spital).
Za BiH bi, međutim, trebalo tražiti i više od formalnog ispunjavanja zakonskog minimuma.
Građanima bi trebalo omogućiti javni uvid u rezultate kontinuiranog mjerenja emisija, nezavisne laboratorijske kontrole, redovne ekološke audite i objavljivanje svih incidenata i prekoračenja.
Ako je moguće izmjeriti emisiju – građani bi trebali moći vidjeti rezultat.
Lokalna zajednica mora imati korist
Postoji još jedan način da se smanji otpor lokalnog stanovništva.
Ako jedna općina ili grad prihvata postrojenje koje služi široj regiji ili cijeloj državi, ne može biti jedini koji snosi lokalni teret.
Lokalna zajednica trebala bi imati konkretnu ekonomsku korist: dio prihoda od naknade za obradu otpada, ulaganja u lokalnu infrastrukturu, povoljniju toplotnu energiju, fond za zaštitu okoliša, nova radna mjesta i mogućnost direktnog učešća u monitoringu rada postrojenja i dr.
Time bi se promijenila logika i mogući otpori u realizaciji projekta.
Ne bi se građanima govorilo:
“Morate prihvatiti spalionicu jer je to državni interes”.
Poruka bi trebala biti:
“Ako ovo postrojenje gradimo ovdje, najveći dio njegove koristi mora ostati ovdje”.
Već postoji važan primjer
Smatramo važnim za podsjetiti da BiH već ima iskustvo s energetskim korištenjem otpada.
U Federaciji BiH odobren je uvoz RDF/SRF goriva za korištenje kao alternativnog goriva u cementnoj industriji.
Takvo gorivo koristi se, između ostalih, u postrojenjima Lukavac Cementa i Heidelberg Materials Cement BiH.
To otvara zanimljivo pitanje: ako se u BiH već koristi gorivo proizvedeno od otpada, zašto se istovremeno ogromne količine domaćeg otpada i dalje gotovo u potpunosti odlažu?
Odgovor nije jednostavan.
Nije svaki otpad pogodan za proizvodnju RDF/SRF-a, a kvalitet goriva zavisi od sastava otpada i prethodne obrade.
Ipak, postojeće iskustvo pokazuje da pretvaranje otpada u energetski proizvod u BiH nije samo teorijska mogućnost
Ne treba graditi spalionicu da bismo spaljivali više otpada
Ovo bi trebalo biti osnovno pravilo buduće politike. Ne treba graditi spalionicu kako bi se opravdalo proizvoditi što više otpada.
Treba izgraditi sistem u kojem se:
smanjuje količina otpada → odvaja korisni materijal → reciklira → obrađuje biootpad → proizvodi gorivo iz odgovarajućeg otpada → energetski iskorištava ono što više nema bolju namjenu → odlaže samo konačni ostatak.
U tom sistemu spalionica nije centar sistema. Ona je njegova posljednja karika prije odlaganja ostataka.
U konačnici ova pitanja zavređuju našu pažnju i potrebu da se o njima što češće i što temeljitije razgovara shvatajući ozbiljnost ovog problema i neophodnosti trajnog rješavanja otpada kojeg sami generiramo.
To je važan energetski resurs, ali i izvor zagađenja svih prirodnih resursa, tla i vodotokova.
(Autor teksta je ekspert iz oblasti energetike)
