Kad svjetske agencije jave da američka „masovna armada“ ide prema Bliskom istoku, prosječan čovjek u BiH i regiji ne razmišlja o doktrinama i mapama. Gleda u jednu jedinu stvar: koliko će sutra koštati litra i koliko će poskupjeti sve što se dovozi. Iskustvo nas je već izdresiralo: čim se u Persijskom zalivu zategne konop, Balkan prvi vadi novčanik.
Ovo nije samo „vanjska politika“ nego direktan udar na kućni budžet. Iran je uz Hormuški moreuz – usko grlo kroz koje prolazi ogroman dio svjetske nafte. Dovoljna je prijetnja, jedan potez flotom ili jedna rečenica u pogrešno vrijeme da tržište ubaci “premiju rizika” u cijenu. Jutros se to već vidjelo: nafta je skočila čim su oštriji tonovi i vojni signali postali headline. (Reuters)
Za Balkan to nije apstraktna berzanska krivulja. To je lančana reakcija: gorivo poskupi, transport poskupi, onda poskupi i hljeb, i mlijeko, i dostava, i sve što ionako jedva stiže do kraja mjeseca. Mi smo ekonomski tanki, uvozno zavisni i bez ozbiljnog jastuka. Dok velike zemlje imaju rezerve i mehanizme da priguše šok, kod nas se svaki globalni trzaj prevede u cijenu na kasi – bez milosti i bez odlaganja.
Najgore u cijeloj priči nije Trampova retorika, nego domaća tišina. Dok svijet računa scenarije i priprema se za energetski potres, naši lideri su često zauzeti zastavama i istorijskim temama, kao da se cijene formiraju u srednjem vijeku, a ne na globalnim tržištima. Niko se ne pojavljuje pred građanima da kaže šta je plan ako gorivo ode na nivo koji ruši i poljoprivredu i prevoz i sve ono “normalno” što nas drži iznad vode.
I zato smo, po ko zna koji put, kolateralna šteta tuđeg pokera. Premali smo. Ne učestvujemo ni u pregovorima, ni u flotama, ni u prijetnjama, ali plaćamo posledice. Pitanje, nažalost, nije hoće li svijet opet zveckati oružjem, nego koliko ćemo mi na Balkanu to zveckanje platiti, iako u toj igri ne igramo ništa osim sopstvene kupovne moći.
