Republika Srpska u ponedjeljak, 27. aprila, suočava se s obavezom isplate oko 300 miliona eura po osnovu obveznica emitovanih na međunarodnom tržištu prije pet godina. Riječ je o dugu koji dospijeva jednokratno, što predstavlja jedan od većih finansijskih testova za entitetski budžet u ovoj godini.
Obveznice su emitovane 2021. godine uz kamatnu stopu od 4,75 posto, a tokom njihovog trajanja kamate su redovno servisirane. Međutim, sama glavnica dospijeva odjednom, što zahtijeva obezbjeđenje značajnih sredstava u kratkom roku.
Novo zaduženje kao ključni mehanizam otplate
Umjesto direktnog finansiranja iz budžeta, vlasti su se odlučile za model refinansiranja. Tokom prethodnog mjeseca emitovane su nove obveznice u iznosu od 500 miliona eura, pri čemu je primarni cilj bio obezbjeđenje sredstava za vraćanje postojećeg duga.
Ostatak novca planiran je za pokrivanje budžetskog deficita, što ukazuje na kontinuiranu potrebu za dodatnim finansiranjem.
Rast cijene zaduživanja
Za razliku od emisije iz 2021. godine, nova emisija dolazi uz osjetno nepovoljnije uslove. Nominalna kamatna stopa iznosi 6,25 posto, dok efektivni prinos, zbog prodaje obveznica ispod nominalne vrijednosti, dostiže približno 6,5 posto.
Ova razlika jasno pokazuje da se Republika Srpska danas zadužuje po znatno višoj cijeni nego ranije, što je posljedica promijenjenih uslova na međunarodnim finansijskim tržištima, ali i percepcije rizika investitora.
Dugoročni trošak prelazi 150 miliona eura
Na ukupno zaduženje od 500 miliona eura, godišnji izdaci za kamate iznose oko 31 milion eura. Tokom petogodišnjeg perioda otplate, ukupni trošak kamata premašuje 150 miliona eura.
To znači da će ukupna suma koju će Republika Srpska vratiti investitorima dostići približno 650 miliona eura.
Pritisak na javne finansije
Ekonomisti upozoravaju da ovakav model upravljanja dugom povećava zavisnost od novih zaduženja i dodatno opterećuje javne finansije. Kako kamatne stope rastu, prostor za budžetsku potrošnju koja nije vezana za servisiranje duga postaje sve uži.
Iako refinansiranje predstavlja uobičajenu praksu na finansijskim tržištima, njegova dugoročna održivost zavisi od sposobnosti da se dug servisira pod prihvatljivim uslovima – što u trenutnim okolnostima postaje sve veći izazov.
