Na Dan penzionera, umjesto čestitki i poštovanja, stotine starijih Tuzlaka izašlo je na ulice. Traže elementarno dostojanstvo: penzije koje pokrivaju kiriju, grijanje, lijekove i hljeb. “Radili smo cijeli život, a sad gladujemo,” poruka je koja se najviše čula.
Fikret Karić, invalidski penzioner sa 28 godina staža i mjesečnom penzijom od 599 KM, kaže da se hrani jednom dnevno u javnoj kuhinji. “Kirija 400 KM, terapija 150 KM… Nemam. Prijavio sam se u kuhinju,” priča za N1, dok priznaje da ga ponekad nečija milostinja doslovno spasi dana.
Slična je priča i drugih: računi i lijekovi “pojedu” skoro sve, pa se ljudi snalaze baštom, sitnim kreditima ili pomoći djece. “Penzija mi je 399 KM. Muž je poginuo, invalidnina i krediti… dvadeset osam puta sam dizala kredit,” kaže Mirzeta. Emina dodaje da je “bašta postala spasonosna”, ali mnogi nemaju ni dvorište, ni djecu koja mogu pomoći.
Penzionerske organizacije upozoravaju na nepravdu u sistemu: jednaka najniža penzija za 40 i 15 godina staža urušava fond i demotivira pošten rad. “Nudili su da 40 godina rada ‘vrijedi’ 618 KM. Bar da su uzeli realan prosjek,” poručuju iz Nove penzionerske/umirovljeničke stranke u Tuzli, tražeći pravedniji obračun i redovno usklađivanje s troškovima života.
U Tuzlanskom kantonu i šire, sindikalna potrošačka košarica već mjesecima “bježi” od penzija. Rezultat je da se mnogi stariji ljudi guraju ka rubu siromaštva, postaju korisnici javnih kuhinja i odriču se terapija. “Stanem pored nečega i gledam. Željan sam svega,” kaže Fikret.
Zahtjev protesta je jasan: hitno i trajno povećanje najnižih penzija, pravedniji sistem koji nagrađuje pune radne karijere, te redovno usklađivanje s rastom troškova. “Ne tražimo milostinju, nego ono što smo zaradili,” poručuju penzioneri — koji, paradoksalno, na svoj dan opet moraju na ulicu da bi se čuli.
