Izvor: BHRT/Mirela Zonić (H.S.)
Tuzlanski kanton je bio industrijsko srce Bosne i Hercegovine. Posljednjih nekoliko decenija metaloprerađivačka i hemijska industrija su gotovo nestale. Fabrike uništene, a na lokacijama nekadašnjih giganata sada su tu trgovački i stambeno-poslovni objekti. Trend stavljanja katanca na vrata nastavljen je i ove godine.
https://youtu.be/ZZM-gYz7DtA
O postojanju nekadašnjeg giganta Resod Guminga danas nema tragova. Na lokaciji Fabrike izgrađen je trgovački centar. Na mjestu nekadašnjeg Elira gradi se stambeno-poslovni objekat. Trgovački centar je i na lokaciji nekadašnje tuzlanske germare i gračaničke Fortune.
Nekadašnja Fabrika obuće “Aida” Tuzla upošljavala je stotine radnika. Danas se još uvijek mogu vidjeti njeni ostaci, ali po pričama, i tu bi mogao biti izgrađen prodajni objekat.
Poslovni objekti su i na lokaciji hemijskog diva Polihema, koji je upošljavao više od hiljadu uposlenika, a jedan od njih je bio i Sakib Kopić.
SAKIB KOPIĆ, predsjednik Sindikata solidarnosti TK
“Ko će više kupovati te stanove, zgrade, hoćemo mi od zgrada i stanova živjeti i od poslovnih objekata? U Tuzli kao da je tajfun prošao. Sve firme su uništene. Ostao je još TTU, nešto raducka i Dita nešto raducka i to je to.”
FAHRUDIN ŠAHOVIĆ, predsjednik Saveza samostalnih sindikata TK
“Kad krenete ovdje, sam grad Tuzla nekih kilometar dva od Irca je bilo 5-6 velikih objekata koji su zapošljavali, možemo slobodno reći, i 10.000 ljudi. Za ovo stanje najodgovornija je vlast u državi, Federaciji, pa i na Kantonu.”
Loši zakoni i kriminal doveli su do kraha industrije u ovom dijelu zemlje, a bolje nije ni u cijeloj zemlji. Dok je za političare stečaj značio oporavak, za preduzeća je to bio kraj, a za radnike borba za prava. Sve je počelo sa takozvanim certifikatima.
MARKO DIVKOVIĆ, predsjednik Udruženja “BH Novinari“
“Od sto maraka, ratni šverceri, profiteri i političari dobijali su po 2-3 marke. I tako su oni postali prebogati, a dobili stotine hiljada osiromašenih radnika. Tako su mislili dovijeka. Međutim, stvari su se okrenule, radnici otišli u inostranstvo i sada imamo uglavnom prazno.”
Međutim, posljednji slučaj lukavačke Koksare svjedoči nastavku trenda uništavanja preostale privrede i radnih mjesta. Stoga se postavlja pitanje ko će kupovati u centrima izgrađenim na temEljima fabrika, kojim novcem i u kakvoj državi? A da oni koji su itekako plaćeni da rade u ime građana i države, tek nijemo posmatraju, svjedoči i Javni servis koji se nalazi pred gašenjem.
Nekada je industrija bila unosan biznis. Danas je to politika. Nerad i kriminal podijelili su bh. građane na bogate i siromašne, skoro bez ikakve perspektive za rast i razvoj u ovoj zemlji i ono što je najvažnije, bez ikakve odgovornosti.
