Hapšenje prosvjetnog radnika u Sarajevu zbog snimka na kojem verbalno zlostavlja dječaka pokrenulo je lavinu reakcija, a najupečatljiviju analizu ponudio je profesor Vedran Zubić koji tvrdi da je škola „sastavni dio društvene zajednice, potencijalno uzrok njenog ponašanja, ali sasvim sigurno i posljedica“.
Zubić upozorava da je pogrešno vjerovati kako su školski zidovi izolovani od ostatka društva jer se već decenijama „odgajaju naraštaji u duhu agresije, segregacije i galame“.
Komentarišući uznemirujući snimak, profesor ističe da on „pokazuje gdje se nalazimo kao zajednica“ te da je takva komunikacija apsolutno neprihvatljiva i „djeluje nestvarno“. Prema njegovom mišljenju, tragedija je u tome što je agresija postala „najrealniji oblik ponašanja i izgleda najrazumljiviji“ jer su godinama društveni uzori „žestoki momci, zavrtači ruku, lažni političari, animir dame za male pare i starlete svih boja i dezena“.
Zubić smatra da je „evidentno nenormalno“ postalo opšteprihvaćeno, od vaspitanja djece do „ostvarivanja prednosti na šalteru dok se ganjaju papiri“. On naglašava da „društvo puca po šavovima“ i da obrazovni sistem ne može adekvatno odgovoriti okolini koja „gazi“, zbog čega je potreban duboki društveni dogovor umjesto pukih administrativnih reformi. „Ako mislite da su dovoljni razni papiri za neke reforme, onda je jasno da smo u dubljoj krizi nego što mislimo – kategoričan je Zubić.
Zaključujući svoj osvrt, profesor upozorava na poraznu činjenicu da će većina komentara biti svedena na agresivne prijetnje poput „glavu bih mu otkinuo“ ili relativizaciju pitanjem „a šta je to dijete radilo“, dok će ostati „mali postotak onih koji će reći – kako smo došli do faze da je nasilje jedino rješenje“. Za Zubića, krajnji cilj mora ostati „odgojeno, moralno, emotivno i empatitivno dijete“, ali ostavlja otvoreno pitanje da li je zajednici do tog cilja zaista stalo.
