Stručnjaci upozoravaju da se jaz neće sam od sebe smanjiti
Razlike između javnog i privatnog sektora u Bosni i Hercegovini već godinama postaju sve uočljivije i sve bolnije za prosječnog građanina. Dok se u javnom sektoru plaće uglavnom redovno rastu, prate inflaciju i osiguravaju stabilnost, u privatnom sektoru situacija je potpuno drugačija – niske plaće, nesigurni ugovori, prekovremeni rad i sve više radnika koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Istina, neke stvari su pomjerene time što je najniža plaća podignuta na 1.000 KM, ali prema procjenama ekonomista, prosječna razlika u plaćama dostiže i nekoliko stotina eura, a najveći paradoks je da “najveća država na Balkanu”, kako analitičari ironično opisuju broj zaposlenih u administraciji u poređenju s ekonomskom snagom zemlje, finansira svoju stabilnost upravo na leđima privatnog sektora.
Privilegije koje nemaju svi
Građani to svakodnevno osjećaju. Radnik u trgovini, ugostiteljstvu ili proizvodnom pogonu često živi sa plaćom koja jedva pokriva osnovne troškove, dok državni službenici, osim viših primanja, imaju daleko sigurnije poslove, beneficije, regres, topli obrok i plaćene prekovremene sate – privilegije o kojima većina u realnom sektoru može samo sanjati.
Zbog toga je standard među zaposlenima sve neujednačeniji. Jedni mogu planirati kredite, stabilnu egzistenciju i ulaganja u budućnost, dok drugi razmišljaju kako preživjeti mjesec i da li će uopće moći ostati u zemlji. Sve više ljudi ističe da je privatni sektor postao “zona preživljavanja”, dok je javni sektor “zona sigurnosti”.
Sve veći jaz osjeti se i u svakodnevnim životnim odlukama. Mladi koji rade u privatnom sektoru često govore da “ne vide perspektivu”, jer se njihov rad ne cijeni dovoljno da bi mogli planirati porodicu, kupovinu stana ili ostanak u BiH. S druge strane, mjesta u javnom sektoru postaju najpoželjniji “plijen” upravo zbog sigurnog radnog mjesta, što stvara pritisak, nerealna očekivanja i pojačava politički utjecaj na zapošljavanje.
Građani ističu da se sve pretvorilo u krug iz kojeg je teško izaći. Privatni sektor finansira javni, ali je istovremeno zapostavljen i pritisnut do krajnjih granica. Troškovi života rastu, cijene hrane i režija skaču iz mjeseca u mjesec, dok plaće u realnom sektoru stagniraju. U takvoj situaciji, standard običnog čovjeka ne pada samo zbog ekonomije, nego i zbog osjećaja nepravde i nejednakosti.
Stručnjaci upozoravaju da se jaz neće sam od sebe smanjiti. Bez ozbiljnog rasterećenja privrede, smanjenja parafiskalnih nameta, ukidanja nepotrebne administracije i politike koja stavlja rad i produktivnost ispred partijskog zapošljavanja, razlike će postati još veće.
Ulaganje u radnike
BiH će, poručuju, nastaviti gubiti radnu snagu, a građani će životnu sigurnost tražiti van granica zemlje, najčešće u državama gdje se ulaganje u radnike isplati, a ne kažnjava.
“Imamo javni sektor, koji je statistički gledano najveći u Evropi. Prosjek u Evropi je 16 posto zaposlenih u javnom sektoru, Švicarska ima najmanje 12 posto, a kod nas postoje dva podatka, oba su katastrofa, jedan da je 43 posto, a drugi da je 34 posto. Jednostavno javni sektor jede sve ono što realni sektor i građani uplate u budžet. Sljedeće, odnos penzionera i zaposlenih u Evropi, samo je Rumunija gora od nas, naš prosjek je 1,15, a prosjek Evrope je 1,7. To znači da nama treba 250 hiljada radnika, ili da se jedno 100 hiljada iz javnog sektora prebaci u realni i da se zaposli još nekih 150 hiljada”, podaci su koje je iznio Adnan Smailbegović, ranije predsjednik Udruženja poslodavaca, a danas član Ekonomsko-socijalnog vijeća BiH.
Jasno, dok se to ne promijeni, privatni sektor će ostati motor koji radi punom snagom, ali sve češće “na rezervi”, a građani će standard mjeriti po tome koliko uspiju izdržati u zemlji koja dvije potpuno različite realnosti naziva istim tržištem rada.
