Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma je Ustav Bosne i Hercegovine, čija jedna preambula glasi: “U želji da podstaknu opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede”.
Dakle, dejtonskim ustavom je određeno da država bude s kapitalističkim sistemom. Zbog toga je bilo nužno privatizirati većinu firmi koje su u socijalističkoj Bosni i Hercegovini bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu.
Privatizacija je u prvim poslijeratnim godinama bila u fokusu vlasti i međunarodnih aktera. Na televizijskim i radijskim stanicama se reklamirala, s tvrdnjom iz istaknute ustavne preambule, a to je da će se kapitalizmom podstaći opće blagostanje.
Privatizacija se poslije rata uglavnom provodila tako što je država građanima davala certifikate (vaučere) određene vrijednosti, koje su građani mogli zamijeniti za vlasničke udjele u državnim firmama. No, veliki broj građana je prodao certifikate jer je bio jedan od načina da usljed teških životnih okolnosti nakon rata dođu do novca. Osim toga, nisu znali kako mogu iskoristiti te certifikate.
Privatizacijski investicioni fondovi (PIF) su bili najveći kupci certifikata. Osnivači tih fondova bile su privatne kompanije, banke i biznismeni, među kojima su bili oni bliski vlastima. Zapravo su političke i poslovne strukture kontrolirale kupoprodaju certifikata, ostvarujući finansijsku korist za sebe.
Prodaja firmi za 1 KM je bio još jedan model privatizacije. Na ovaj način su se uglavnom privatizirala finansijski neodrživa preduzeća. Kupac preduzeća za 1 KM je bio uslovljen investirati u preduzeće, otplatiti dio njegovih dugova, zadržati dio radnika i obnoviti proizvodnju. Međutim, ti uslovi nisu ispunjeni.
Privatizacija, bez obzira da li je bila certifikacijska ili prodajom za 1 KM, za posljedicu je imala konačnu propast mnogih firmi, što je donijelo veliku nezaposlenost. Ovo je razlog zašto dio stanovništva ima animozitet prema tržišnoj privredi kao takvoj dok dio stanovništva smatra da je pogrešan način na koji je ona zaživjela u Bosni i Hercegovini.
Certifikacijska privatizacija
Ekonomista Igor Gavran i emeritus profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (EFSA) Aziz Šunje su u razgovoru za Klix.ba napomenuli da je privatizacija takva kakva je bila dugoročno odredila i ekonomiju i društvo zemlje.
Gavran je obrazložio zašto smatra da se poslijeratnom privatizacijom nanijela veća šteta nego samim ratom.
“Ne mogu se upoređivati ljudske žrtve, ali kada je riječ o materijalnoj šteti i iseljavanju stanovništva, definitivno se može uporediti. Mnoge kompanije, koje su u ratu tek ograničeno stradale te su se mogle relativno brzo obnoviti i razvijati, potpuno su uništene i ugašene, zahvaljujući privatizaciji kakva je bila. Sama ideja privatizacije je postavljena dogmatski da mi moramo privatizirati sve ili barem većinu kompanija, čisto zato da bi bile privatizirane”, ocijenio je.
Privatizacije nije bila u cilju, dodaje, unapređenja poslovanja te je podsjetio da se privatizacijom u Bosni i Hercegovini potvrdilo da privatno vlasništvo nad privrednim subjektom nije garancija da će ono bolje poslovati. Objasnio je zašto misli da se s privatizacijom nije trebalo žuriti.
“Ako imamo uspješnu javnu kompaniju, a ne znamo kako će se tom pretvorbom donijeti promjena, odnosno nemamo nekog iskusnog investitora koji bi mogao unaprijediti poslovanje, onda nema nikakvog razloga žuriti s privatizacijom. Naprotiv, treba se fokusirati na to da kompanija opstane, da radnici rade, da doprinosi ekonomskom razvoju, a ne fokusirati se samo na njeno vlasništvo”, naglasio je Gavran.
Posebno se osvrnuo na to što u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, odnosno Jugoslaviji, firme nisu bile u državnom, nego društvenom vlasništvu.
“Društveno vlasništvo nije isto što i državno vlasništvo. Pretvorba društvenog u državno je bila primarna pljačka bh. građana jer je bila potpuno suprotna suštini društvenog vlasništva i nije odgovarala stvarnosti. Vlast je društvene kompanije, koje su pripadale svima nama, praktično otela od nas, nasilno pretvorila u državnu imovinu koja to nije bila. Onda su se stvorili preduslovi da se ta državna imovina, bez ikakvog učešća stvarnih vlasnika, a to je bilo društvo, privatizira onako kako je to domaća vlast odlučila, odnosno kako su to nametnuli njeni savjetnici izvana”, ukazao je.
Za njega je certifikacijska privatizacija vjerovatno najgori mogući model privatizacije jer je značio, kako je naveo, da se stvarna vrijednost, tj. imovina kompanije otkupljuje nizašta – davani su certifikati bez stvarne vrijednosti
“Njihova vrijednost je više bila virtualna nego stvarna”, dodaje.
Podsjetio je da su time stvorene okolnosti da pojedinci, kako je konstatirao, praktično na poklon dobiju dionice, pa i većinsko vlasništvo, bez ikakve namjere i sposobnosti da održe i unaprijede poslovanje. Zatim se osvrnuo na ishod takve privatizacije.
“Rezultati su bili pljačka, rasprodaja opreme, rušenje postrojenja, prenamjena zemljišta – jednostavno je to bilo gašenje nečega što je bilo itekako održivo, uz odgovarajuća ulaganja i restrukturiranja. Ako je te kompanije i trebalo privatizirati, onda su se trebale bolje privatizirati”, izjavio je sagovornik Klix.ba.
Certifikacijsku privatizaciju je nazvao certifikacijskom pljačkom, koju je istakao kao jednim od razloga nastanka dijela bogatih ljudi koji, kako je ocijenio, ničim nisu zaslužili biti bogati. Naime, kako nastavlja, bogatstvo nisu zaslužili ekonomskim principima, već su postali vlasnici kompanija koje su uskoro prestale postojati.
Prihvatljiviji modeli privatizacije
Tema razgovora s Gavranom je bila koji bi modeli privatizacije bili prihvatljiviji.
“Prvenstveno je bilo moguće da se dionice kompanija ne mogu preuzimati za certifikate, već preuzimati za stvarnu vrijednost kako bismo znali da li je onaj koji je uložio u kompaniju, bez obzira da li je domaći ili strani investitor, sadašnji ili bivši radnik, neki drugi građanin Bosne i Hercegovine, zaista platio stvarni novac. Onda bi mu ta preuzeta vrijednost nešto značila i bilo bi mu u interesu da kompanija dobro posluje”, naglasio je.
Kao ono što je trebalo biti neophodno u privatizaciji je istakao to da se osigura da potencijalni investitori budu oni koji su sposobni voditi i ulagati u kompanije.
“Da znamo da će se privatizacijom donijeti neka korist, nova vrijednost, a ne samo pravna promjena u kojoj su kompanije odumirale jer se u njih nije investiralo. Nije bilo znanja, ni namjere da se njihovo poslovanje održi. Nekome je bilo interesantno zemljište tih kompanija, preprodati mašine ili robu iz tih kompanija. No, dugoročnih namjera nije bilo”, naveo je.
Osim onih koji su certifikacijskom privatizacijom stekli brzu finansijsku korist, postojali su i, napomenuo je Gavran, radnici, građani, koji nisu imali novca ulagati, koji nisu mogli donijeti bilo kakvu novu vrijednost kompaniji, koji nisu imali znanja i koji nisu mogli spriječiti propast kompanija. S obzirom na to da kompanije više nisu bile državne, država više nije bila odgovorna za njih.
Emeritus Aziz Šunje je saglasan s Gavranom da je poslijeratna privatizacija bila loša i da je trebala biti drugačija. Mišljenja je da je država trebala ostati većinski vlasnik u firmama koje su bile usmjerene na javno dobro i drugim strateški važnim firmama. No, nije bilo, kako je ukazao, strategije privatizacije te su stranci forsirali privatizaciju onakvu kakva je bila.
Markovićeva privatizacija
Gavranu je primjereniji bio model privatizacije primjenjivan uoči raspada Jugoslavije, kada je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) ove države bio Ante Marković.
“Markovićeva privatizacija je imala jednu punu realniju osnovu. To je prije svega bila privatizacija društvene imovine, a ne državne, gdje su radnici samih preduzeća imali prednost. Naime, radnici su novcem svojih plata kupovali udio u vlasništvu, tj. pretvarali svoj novac u dionički kapital. To je bio najzdraviji dio privatizacije jer se za novac dobijao udio u vlasništvu, čime se stvarala veza s kompanijom”, objasnio je sagovornik Klix.ba.
No, podsjetio je, ovakva privatizacija je kratko trajala – prekinuta je ratom i promjenom sistema. Ponovio je da je Markovićeva privatizacija bila bolja od one poslijeratne jer je bila prilagođena sistemu društvenog vlasništva, uz mogućnost dodatnih modifikacija.
“Suštinska greška je bila privatizacija s dogmatskim pristupom. Neko je izvana nametnuo tezu da sve bivše socijalističke države moraju privatizirati gotovo svu ili svu svoju privredu što brže, što prije, maltene s jednim ciljem – promijeniti strukturu vlasništva. Onda je, u nekoj teoriji, trebalo da odjednom dobijemo uspješnu liberalnu, efikasnu ekonomiju, bez obzira kako se to izvelo. No, to je bilo pogrešno, ne samo u Bosni i Hercegovini”, naveo je.
Umjesto toga, za njega je bilo normalno restrukturirati kompanije, zatim osmisliti ulaganja u kojima će se novcem kupovati imovina tih kompanija te doći do ozbiljnih investitora iz zemlje i investitora. Cijeni da je prethodno opisano bio način ne samo da se dogodi formalna pretvorba vlasništva, već i da se unaprijedi ekonomija u smislu da svi bolje posluju.
Ne poriče da bi pojedine firme bankrotirale poslije privatizacije prema modelu koji on zagovara, ali smatra da bi broj propalih firmi bio manji nego poslije certifikacijske privatizacije.
Doktrina šoka
Poslijeratne okolnosti i način privatizacije u takvim okolnostima govore da je privatizacija u Bosni i Hercegovini provedena prema doktrini šoka. Ova doktrina je dio neoliberalne ekonomske teorije koja nalaže da država u ekonomiji mora imati isključivo minimalnu regulacijsku ulogu.
Prema neoliberalnoj teoriji, takva država se stvara i primjenom doktrine šoka u velikim društvenim lomovima, kakav je bio rat u Bosni i Hercegovini. Ekonomski fakultet Univerziteta u Chicagu ili Čikaška škola je idejni tvorac neoliberalizma. Ekonomista Milton Friedman je najistaknutiji predstavnik ove ekonomske teorije, koju su krajem 1980-ih prihvatili Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka. To prihvatanje je poznato kao Vašingtonski konsenzus.
Gavran se detaljnije osvrnuo na primjenu doktrine šoka u Bosni i Hercegovini i ostalim bivšim socijalističkim zemljama.
“To je zapravo ideološki pristup kojim se zagovara svojevrsna šok terapija za što bržu potpunu promjenu sistema jer će se time, prema tom pristupu, minimizirati potres i negativni učinci promjene sistema. Sistem će se maltene preko noći promijeniti u liberalni, sa što manjim državnim aparatom, sa što manjim javnim sektorom, što će značiti jeftiniju i manju državu – uslovno rečeno, manje finansijskog opterećenja, manji porezi i povoljnije poslovno okruženje”, obrazložio je.
Također ne poriče da prethodno navedeno ima svoje utemeljenje u teoriji, ali misli da je to nemoguće primijeniti na svaku državu. Zapravo, kako je ukazao, to uglavnom vodi da mali broj ljudi mnogo zaradi dok ostatak društva ostaje bez posla, što je utoliko više izraženo u poslijeratnim društvima s korupcijom, nepotizmom i nesposobnošću.
Privatizaciju u Bosni i Hercegovini izjednačava s privatizacijom u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Dakle, prema Gavranu, ta privatizacija nije bila poput one u Češkoj ili Poljskoj. Prema njegovim riječima, u spomenutim državama se privatizacijom gradila, a ne urušavala ekonomija. To smatra jednim od razloga zašto treba žaliti za onim što je urađeno u privatizaciji u Bosni i Hercegovini.
Propuštene prilike
Privatizacija u Češkoj i Poljskoj je značila očuvanje nemalog broja preduzeća i nakon uspostavljanja kapitalizma. Primjer za to je Češka koja je dovođenjem Volkswagena uspjela učiniti svoju Škodu značajnim automobilskim brendom. Tragom ove činjenice, emeritus Šunje je ukazao na jednu od propuštenu prilika u Bosni i Hercegovini.
“I mi smo s odgovarajućom strategijom mogli zadržati vlasništvo nad Tvornicom automobila Sarajevo (TAS), i ne samo nad TAS-om. Mogli smo biti hub (središte) automobilske industrije u ovom dijelu svijeta. Imali smo bolje preduslove od Slovačke za biti hub evropske automobilske industrije. To nam je nudio i Volkswagen. No, jednostavno je u privatizaciji nedostajala strategija. Bilo je puno preduzeća koja su bila dobra, ali su nestala neprimjerenom privatizacijom”, naglasio je Šunje.
Smatra da je sada kasno za bilo kakvo pravosudno preispitivanje poslijeratne privatizacije, a kao jedan od razloga zašto tako misli istakao je i to što mnogi akteri te privatizacije više nisu živi.
Gavran je izjavio da bi bilo lijepo vjerovati da će neko jednog dana odgovarati za pogrešne poteze, ali da se to vjerovatno nikada neće dogoditi.
Pozvao je da poslijeratna privatizacija bude lekcija da se pogrešni savjeti ne slušaju, odnosno da se osmisli politika prilagođena domaćim okolnostima. Ove lekcije, kako je naveo, trebaju biti primijenjene i prilikom razmatranja kako otkloniti ono negativno u privrednim subjektima koji su ostali u državnom vlasništvu. To za njega znači restrukturirati ih kako bi bolje poslovali, odnosno privatizirati ih ako se procijeni da je to opravdano, ali na način da se omogući bolje poslovanje tih preduzeća.
Šunje ne dvoji da ono što je javno dobro, kao što je energija, šume, voda, pa i telekomunikacije, mora biti u rukama države. Sličnog mišljenja je kao i Gavran po pitanju preostalih državnih preduzeća.
“Njihov problem je što ona ne funkcioniraju kao korporacije i što su pod potpunom kontrolom vladajućih političkih partija. Neophodna je radikalna reforma načina upravljanja tim preduzećima, i to njihovom korporatizacijom i profesionalizacijom menadžmenta”, preporučio je Šunje.
Dakle, pozvao je da se državna preduzeća konačno počnu voditi prema održivim principima, što podrazumijeva i distanciranje od politike.
