Nakon napada zbog planiranog obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, pisac je otkrio detalje – kako su huligani i ranije maltretirali članove udruženja Krokodil, vandalizirali prostorije…
Srbijanski pisac Vladimir Arsenijević ispričao je za Slobodnu Dalmaciju kako je izgledao fizički napad na njega u centru Beograda zbog planiranog obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici.
– Kada je krenulo to nasilje i kada su me počeli udarati, stvarno mi je bilo u glavi to da im mogu biti ne otac, nego djed! A onda, s druge strane, ta neka ledena mržnja u njihovim očima, ta samouvjerenost, to da oni meni drže lekciju… jer to je zapravo bila njihova lekcija meni i, pošto sam im toliko gadan, oni se ne mogu suzdržati pa me onda poneko od njih udari u glavu, započeo je Arsenijević.
– Nisu me oni cipelarili, čak ih je njihov vođa kao smirivao, kao “nemoj, nemoj”, ali oni su toliko bili pop*zdjeli da se nisu mogli suzdržati (…) Ne znam, ne želim biti patetičan, ali meni je krajnji osjećaj užasna tuga i žao mi je što te sve to može tako sj…ati, da tako možeš biti jadan, da tako možeš polaptati sva ta sr…nja koja ti serviraju i da na kraju ne možeš ići nekamo s djevojkom nego da se baviš svim tim stvarima, priča Arsenijević.
Arsenijević je napadnut 11. jula, večer prije planiranog obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, na platou ispod Brankovog mosta u Beogradu koji povezuje strogi centar starog Beograda s također centralnim dijelom Novog Beograda. Udruženje u kojoj je aktivan, Krokodil, tu blizu ima prostorije koje redovno bivaju devastirane i razbijane. Jer Krokodil (Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu I Letargiju) se, osim popularizacijom kulture i književnosti, redovno bavi i nepopularnim temama poput borbe protiv nacionalizma i promovisanja suočavanja sa zločinima koji su činjeni sa srpske strane.
Arsenijević dalje priča kako mu je jedan od napadača u jednom trenutku rekao: “Šta je bre, pi*ko, hoćeš sad da te skinemo golog i da te nateramo da trčiš ovdje po Karađorđevoj ulici, a mi da te snimamo?!”
– I ja pomislim – pa ovo je replika iz filma “Tri nedjelje posle”, kaže Arsenijević govoreći o filmu koji je režirao Miša Terzić i koji je upravo ovih dana imao svoju dobro primljenu premijeru u Puli.
Na pitanje da li mu je djelovalo da su napadači tu došli s unaprijed pripremljenim planom da ga napadnu ili su jednostavno naletjeli na njega, Arsenijević odgovara:
– Nesumnjivo su to ljudi koji su došli s namjerom i naravno da su to uvijek ljudi koji su na izvjestan način instrumentalizirani. Ja čak vjerujem u onu verziju stvari, možda čak naivno, da postoji jedna vrsta dubokog organskog razumijevanja između tih grupacija i onih koji ih koriste i zloupotrebljavaju i vrhovnog manipulatora koji sjedi na vrhu piramide, a svi znamo ko je on, i da neke naredbe i ne moraju biti izdane.
Obrazlaže dalje kako mu uvijek djeluje naivno ona priča o sendvičima i dnevnicama, koja se inače kači uz pristaše i aktiviste režima: sendviči su simbol slabo plaćenog rada i akcijanja za režim.
– Ja mislim da postoji jedno duboko ideološko razumijevanje između njih, mislim da ti ljudi duboko i snažno vjeruju u stvari koje propovijedaju i da su očigledno spremni koristiti različita sredstva, pa i nasilne obračune s neistomišljenicima, govori nam Arsenijević, te dodaje:
– To su uvijek ta ista lica i ja sam to vidio onog trena kada sam izišao iz taksija tamo na platou ispod Brankova mosta. Jer ti maloljetnici zapravo, klinci, jako golobradi dječaci, uvijek su snimani našim nadzornim kamerama kada nam redovno – a to se događa svake sedmice – vandaliziraju prostor Krokodila i pišu svakakva sr*nja po zidovima.
A repertoar grafita je od veličanja vojnog vođe bosanskih Srba i osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, preko odavanja počasti Vojsci Republike Srpske, do grafita: “Kad se vojska na Kosovo vrati”.
Arsenijević dalje kaže kako svi znaju ko su ti likovi te da je riječ o momcima regrutiranim iz navijačkih krugova i “huliganskog ambijenta” gdje je potpuno nebitno za koga navijaju – za Partizan, Zvezdu ili neki treći tim.
– Jer se oni jedni s drugima sukobljavaju samo na tribinama, u svemu ostalom su braća rođena i nema nikakvih razlika između ideologija koje zastupaju. Ti huligani, istovremeno su i jurišnici neformalnih krajnje desničarskih grupa te među njima ima i onih koji baštine ne samo “četnički etno fazon”, već i ideologije srednjoevropske i zapadnoevropske krajnje neonacističke desnice.
– Sklon sam misliti da je sve to jako muljavo i da ne postoji trajektorija, već da se ovo samo tako dogodilo, kaže on na pitanje predstavlja li napad na njega neku novu stepenicu u sve prisutnijem i sve ogoljenijem nasilju u Srbiji pod režimom predsjednika Aleksandra Vučića ili je riječ o nastavku atmosfere koja već dugo postoji.
– Gledano iz našeg ugla u Krokodilu – ako izuzmemo činjenicu da su oni mene udarali – do sada smo bili izloženi i dramatičnijim situacijama kada nam likovi upadaju u prostorije i demoliraju ih, ali izostala je ova vrsta reakcije uopće ljudi, medija i načina na koji se to prvo u Srbiji krenulo zakovitlavati, pa onda i u regiji, pa bogami i u Evropi. Mislim da je reakcija bila presudna, kaže on.
Podsjeća i na to da su ljudi iz Krokodila redovito omiljene mete prorežimskih tabloida i medija, upravo na temu Srebrenice i uvijek oko godišnjice srebreničkoga genocida. Zbog toga aktivisti Krokodila te kršitelje zakona tjeraju na sud, toliko da su se sa svojim advokatom “okumili”, kaže Arsenijević.
– Imali su jako usuglašen medijski napad, brutalne laži, da mi održavamo radionice za djecu predškolskog uzrasta na kojima im govorimo da su Srbi genocidni narod i tako dalje, kaže on.
– To je nešto što ti sljeduje kada spomeneš tu riječ na “g” i mi smo to znali, nije to za nas bilo ništa čudno pa u tom smislu ni ovo nasilje koje sam ja doživio nije baš palo s Marsa. Bilo je jasno da će se nešto dogoditi, a stvari se nekada odvijaju na ovaj ili onaj način, a ovaj put je došlo do direktne interakcije, a onda i konfrontacije, zaključuje Arsenijević.
