Čudesni put Zmajeva na svjetskoj nogometnoj sceni okončan je u šesnaestini finala.
Sjedinjene Američke Države, ne samo zbog toga što su domaćini, nego i zbog činjenice da ipak imaju zavidan kvalitet – tehnički, trkački, atletski… bili su sinoć prevelik zalogaj za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine koja Mundijal završava uzdignutog čela.
Zbog poraza u Santa Clari od 0:2 protiv domaćina Svjetskog prvenstva ne smijemo tugovati, nego, naprotiv, slaviti momke koji su BiH na najvećoj mogućoj sceni, jer je nogomet, ne zaboravite, mnogo više od “napucavanja lopte na zelenom terenu”, učinili globalnom pričom, hit reprezentacijom o kojoj je brujala planeta.
I to ne samo ovih dvadesetak dana juna i jula, nego još tamo od marta i velikih pobjeda nad Velsom i Italijom u baražu koje su nam trasirale put prema Mundijalu i skrenule pažnju svijeta na bh. nogometno čudo,
“Trebamo biti ponosni na ono što smo napravili”, rekao je sinoć kapiten Edin Džeko, sumirajući ono što svi osjećamo, a to je ponos i radost jer smo napravili rezultat za historiju bh. nogometa.
I to je osnova na kojoj trebamo graditi budućnost, koju definitivno imamo s momcima poput Tarika Muharemovića, Kerima Alajbegovića, Esmira Bajraktarevića, Ermina Mahmića…
Sergej Barbarez i Emir Spahić, prije svih, zakotrljali su grudvu koja se pretvorila u pravu nogometnu lavinu koja, jednostavno, ne smije stati.
Ni zbog njh samih, ali ni zbog miliona naših ljudi, što u BiH, što u inozemstvu, koji su pokazali koliko im ovaj tim znači i koliko nas sve čine ponosnim…
