Historija normalnog zajedničkog života i suživota između Jevreja i muslimana ne počinje niti završava otkazivanjem sastanka stalnog odbora Evropske konferencije rabina u Sarajevu.
Ta historija traje već 500 godina, od dolaska Jevreja u ove krajeve. Nažalost, aktuelna situacija skuhana u krugovima štovatelja UZP-a, kojima su ulice do skora nosile nazive po NDH zločincima koji su proganjali i ubijali Jevreje, nanijela je štetu Bosni i Hercegovini.
Naivna sarajevska politička čaršiji ragovala je bez ozbiljne analize i provjere činjenica, i za to nema opravdanja. Parafrazirajući staru jevrejsku izreku, čini se da sarajevska politička javnost još nije “naučila da ćuti, kako bi znala da govori”.
Ipak, taj “grijeh” ne daje pravo onima poput Dragana Čovića, njegovih pobočnika i njihove medijske mašinerije, da Sarajevu, Bošnjacima i bosanskim muslimanima kače etiketu antisemitizma. Naprosto, nikada u Bosni nije bilo antisemitizma. Nema ga ni danas.
Kada govorimo o odnosima sarajevskih muslimana i Jevreja, onda govorimo o Sarajevskom purimu i Moši Danonu, o otporu ostmanskom valiji, o Zejnebi i Mujagi Hardagi, Dervišu Korkutu i očuvanju Hagade … i nizu drugih, njih 54 koji su ponijeli najveće odlikovanje Pravednika među narodima, čak 32 iz Sarajeva koji su u najtežim i najopasnijim vremenima, rizikujući vlastiti život, sačuvali svoje sugrađane – Jevreje. “Pravednicima među narodima” su pojedinci koji su u najtežim trenucima Drugog svjetskog rata, rizikujući živote, spašavali Jevreje od holokausta.
Govorimo o empatiji, dokazima o zajedništvu i hrabrosti koja se gaji stoljećima, a koje danas dio političkih interesnih grupa uporno želi da uništi.
Na tim dokazima treba graditi i nastaviti čuvati tu jedinstvenu ljepotu dobrih i prijateljskih odnosa koji su nadživjeli sve historijske izazove, pa će i ove aktuelne.
(Vijesti.ba)
