“Ja svaku večer vježbam kako bih ujutro ustao u pet. U pet sati sam već na nogama”, priča Zoran (73) iz Proboja kod Ljubuškog. Čovjek je bez jedne noge, ali to ga, kako kaže, ne zaustavlja: sam brine o stadu od oko 150 koza, radi svaki dan i već osam godina nije imao ni jedan dan odmora.
“Ne pijem kafu, ne pijem kolu, ne pijem alkohol. Tablete uzimam minimalno. Dvadeset godina se nisam prehladio. Cijelu zimu radim mokar kao čep, a ništa me ne boli”, kaže kroz osmijeh i pokazuje štake s metalnim nastavcima.
Zoran tvrdi kako živi od skromne socijalne pomoći.
“Imam socijalnu pomoć oko 250 maraka. Penziju mi nisu dali. Tražio sam civilnu nisu mi dali. Dođe papir kući i piše kako mi ne priznaju invaliditet. Čovjek nema nogu, a invaliditet ne priznaju”, kaže.
Uprkos svemu, nastavlja raditi i brinuti o životinjama. Najveći trošak mu je hrana, posebice mekinje i sijeno.
“Samo mekinje godišnje odu preko 5.000 maraka, a gdje je sijeno… Ja zadnju marku dajem njima. Neću da životinje pate”, govori.
Priča kako bez psa ne bi mogao čuvati stado.
“Ima vukova. Ljudi koji imaju koze ili ovce svi imaju pse. Ne može drukčije”, kaže i dodaje kako je bilo i problema, prijava i nesporazuma.
Na pitanje kako s jednom nogom uspijeva okupljati koze i voditi ih po terenu, odgovara jednostavno: “Samo ih pozovem. One idu gdje ja hoću. Navikle su na mene. Ja njih volim, ali mora se znati i red.”
O cijenama kaže da su posljednjih godina značajno porasle.
“Koza je danas 350 do 400 maraka, a skotna ide i 500. Prije je bila upola jeftinija”, kaže.
Zoran živi sam. Dvaput se ženio, a šalu koristi kao oklop.
“Dva puta sam se ženio… a ako bude, oženit ću se i treći put. Evo prilike, neka se javi koja želi”, govori kroz smijeh.
“Sve sam krvavo zaradio. Ne tražim od nikoga ništa. Samo nek ljudi prepoznaju dobrotu”, zaključuje Zoran za Glas Hercegovine.
