Ovog ponedjeljka je 27. juli. Mnogi su zaboravili šta ovaj datum znači, ne samo u našoj već i u istoriji tada porobljene Evrope, koja nije smogla snage dići ustanak, kao što su to bosanskohercegovački antifašisti uradili u Drvaru. Bio je to ustanak protiv fašizma, ali i ustanak za bolje sutra, koje će graditi, između ostalog, i muzeje, o kojima, sa toliko problema pričamo, evo 85 godina poslije, u nekoj novoj tenderskoj realnosti.
Trebalo je u naslovu biti “85 slavnih godina”
Da je sreće i makar malo ispunjenih obećanja kojima smo od Daytona do danas bombardirani – naročito u vrijeme izbora – ovaj bi se tekst zvao “85 slavnih godina”. I ne mislim zaista na one zlatne kašike koje su amanet Izetbegovića, niti na privredna čudesa kakva je obećavao Dodik, ne mislim čak ni na evropske blagodeti u kojima – po kalendaru Dragana Čovića – već uveliko uživamo. Govorim o vrijednostima, govorim o slobodi, jednakosti, pravu na pravo i pravednost, svemu onome što je tog vrućeg jula 1941. okupilo ustanike riješene da se suprotstave najvećoj pošasti prošlog stoljeća – fašizmu.
Naša antifašistička prošlost noćna je mora njihove blažene tenderske budućnosti
Da su uspjeli, svjedočio je 27. juli, veliki dan Bosne i Hercegovine, dan kada su najvredniji radnici i najuspješniji privrednici dobijali priznanja, otvarane fabrike, hidrocentrale, mostovi, ceste. Mi, kojima se danas kao velika postignuća poturaju kukavičja jaja – kružni tokovi, semafori i komadi trotoara – već odavno i ne primjećujemo koliko su, skupa sa slavnom ustaničkom prošlošću, oteti i zgaženi naši praznici, naša zajednička povijest progonjena, u nadahnutim izljevima mržnje redovito falsificirana i gurnuta u zapećak u kome – ako pitamo vladare naroda – treba da tavori skupa sa potlačenim, izigranim, izvaranim ljudima i vrijednostima koje više ne stanuju ovdje. Zabranjene su kao zajednički ideali, jer zajedništvo i solidarnost su najveći strahovi domaćih autokrata. Naša antifašistička prošlost noćna je mora njihove blažene tenderske budućnosti.
Šta se desilo 27. jula i šta se dešavalo poslije
Zato, prisjetimo je se. Bosna i Hercegovina je tog davnog 27. jula plamen ustanka zapalila u Krajini. Partizani i narod, već suočen sa ustaškim terorom i odmazdama, napali su Drvar i Bosansko Grahovo. I oslobodili ih. U Drvaru je formirana prva brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, nastali su i prvi organi narodne vlasti iz kojih se razvio ZAVNOBiH. Do kraja Drugog svjetskog rata, BiH je ostala središte partizanskog otpora, baza Vrhovnog štaba NOVJ-a, najteže bitke odigrale su se na ovim prostorima – a od nešto više od milion stradalih na prostoru bivše Jugoslavije, trećina je – 382.000 – bosanskohercegovačkih žrtava. Sarajevo je upisalo 10.789 žrtava, samo nešto manje nego u vrijeme opsade. Tito i partizani su pobjedu nad fašizmom dočekali kao uvaženi saveznici antifašističke alijanse, Jugoslavija je – naročito nakon razlaza sa Sovjetskim savezom – krupnim koracima grabila svojim nešto između putem, zaostajala za Zapadom, ali je Istočnom bloku bila raj na zemlji.
A onda je nacionalistička desnica zajahala na talasima mržnje i strahova…
Ni Jugosloveni se nisu pretjerano žalili, sve dok nacionalistička desnica nije zajahala na talasima mržnje i strahova, a Milošević ratom zapalio Balkan. Bosna i Hercegovina je opet najgore prošla pod naletima fašista iz susjedstva, jer su i Franji Tuđmanu narasli apetiti, no mir u Daytonu je svoje uporište pronašao u ZAVNOBiH-u. I to je ta božanska pravda, na koju i danas nasrću nacionalisti, boreći se svojim mržnjama protiv antifašizma i svih nas. Za koji dan ćemo to uživo gledati u Mrkonjiću, rodnom mjestu ZAVNOBiH-a, na koje će novim talasima podjela združeno napasti tvorci aktuelnog ‘srpskog sveta’. Onog istog kome se Čović divi, a Izetbegović ne krije da želi biti oktobarski treći član. Svi oni priliku vide u bujanju fašizma na sve strane. Iako ga neki od milja zovu populizmom i(li) suverenizmom, to je, nažalost, fašizam u svom izvornom, rasističkom liku, a njegovi promotori se i ne libe priznati da su im ciljevi eliminacija drugih i drugačijih, bilo da je riječ o migrantima ili, pak, cijelim narodima.
Prepoznati fašizam!
Zato je prevažno prepoznati ih i ne zaboraviti da je baš ovdje, u ovoj zemlji, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, voljom naroda i građana izglasana Deklaracija o našim pravima, povijesni dokument naše slobode, ravnopravnosti i jednakosti, i to godinama prije nego u UN-u. Obavezni smo da joj ne okrenemo leđa, poštujući slavnu antifašističku prošlost, šta god o njoj danas govorili oni koji nas porobljavaju, dijele i svađaju. Da bi njima bilo dobro.
Sretan Dan ustanka!
federalna.ba
