Prije 34 godine, u borbama za Trnovo, živote su dali legendarni komandant, Vuk s Igmana, i najstariji dobrovoljac odbrane Igmana. Njihova hrabrost ostala je simbol otpora i ljubavi prema domovini
Na današnji dan, 30. jula, obilježava se godišnjica pogibije dvojice istinskih heroja odbrane Bosne i Hercegovine – komandanta Čedomira Bate Domuza i njegovog saborca Smaje Some.
Obojica su izgubila živote 1992. godine tokom borbi na području Trnova, ostavivši iza sebe priču o hrabrosti, požrtvovanosti i bezrezervnoj odanosti domovini.
Čedomir Domuz, među saborcima poznat kao Bato i legendarni “Vuk s Igmana”, bio je jedan od ključnih ljudi u organizaciji odbrane Igmana, planine koja je u najtežim danima opsade Sarajeva predstavljala jedinu kopnenu vezu s ostatkom slobodne teritorije. Zajedno sa svojim dobrovoljcima uspio je odbraniti prostor od presudnog značaja za opstanak glavnog grada.
Za iskazanu hrabrost odlikovan je najvišim ratnim priznanjima, među kojima su “Zlatni ljiljan”, “Policijska medalja za hrabrost” i “Orden zlatnog grba s mačevima”. Ipak, oni koji su ga poznavali pamte ga prije svega kao čovjeka koji je uvijek bio uz svoje borce i koji je vlastitim primjerom ulijevao sigurnost i odlučnost.
Istog dana poginuo je i Smajo Somo, najstariji dobrovoljac među braniocima Igmana. Iako je imao 70 godina, nije želio ostati po strani dok se branila Bosna i Hercegovina. Ravnopravno je dijelio sudbinu svojih mlađih saboraca, a njegova odlučnost i vedar duh ostali su upamćeni kroz riječi kojima ih je bodrio: “Naprijed, momci, ne mogu nam ništa.” To su, prema svjedočenjima njegovih saboraca, bile i njegove posljednje riječi.
Čedomir Domuz danas počiva na Brezovači na Igmanu, mjestu koje je sam za života odabrao. Uz njega je ukopan i njegov saborac Adnan Došlić Blondika, koji je nekoliko mjeseci nakon Domuzove pogibije stradao u odbrani Bosne i Hercegovine. U njegovom džepu pronađena je oporuka s jednostavnom željom – da bude sahranjen pored Čede. Posljednja želja mu je ispunjena.
Domuz je iza sebe ostavio suprugu Vesnu te sina Tea i kćerku Sanju. Njegova porodica, kao i brojni saborci, godinama čuvaju uspomenu na čovjeka koji je, kada je rat pokucao na vrata, bez razmišljanja izabrao da stane u odbranu svojih komšija, prijatelja i domovine.
Posebno mjesto u toj priči ima i njegova majka Desanka. Umjesto da je slomi gubitak sina, nastavila je hrabriti druge i vjerovati u ideale za koje je poginuo. Njene riječi: “Ne smijemo odustati od borbe za Bosnu i Hercegovinu”, ostale su trajni podsjetnik na snagu i dostojanstvo koje su nosile porodice poginulih branilaca.
Tri i po decenije nakon njihove pogibije, imena Čedomira Bate Domuza i Smaje Some ostaju duboko upisana u historiju odbrane Bosne i Hercegovine. Njihova žrtva i danas se spominje kao primjer nesebičnosti i odlučnosti u najtežim trenucima za državu.
