Livnjak koji se izjašnjavao kao Srbin islamske vjere, predratni poslanik u Beogradu i jedini musliman u najužem štabu Draže Mihailovića, Mustafa Mulalić ostao je uz Ravnu goru i onda kad je već bilo jasno da je pokret izgubio rat.
Poslije šest godina zatvora u Glavnjači živio je u Sarajevu kao trgovac i član pogrebnog društva Bakije, skupljao sevdalinke i umro 1983. u Sarajevu, daleko od frontova na kojima je proveo ratne godine.
Ko je bio Mustafa Mulalić?
Rođen je u Livnu 1896. godine, iako službeni biografski podaci ponekad navode 1898., a književnik Alija Nametak drži prvu godinu. U rodnom gradu pohađao je sibjan-mekteb i Trgovačku školu, a malu maturu položio je privatno u godini izbijanja Prvog svjetskog rata.
O danima u mektebu kasnije je pisao bez uljepšavanja, opisujući trule i iskrivljene daske na podu koje su ga žuljale i stroge opomene da đak ne smije misliti na bol nego gledati u otvorenu sufaru, „pa ma i na zmiji sedeo“.
U politiku je ušao kao pristaša integralnog jugoslavenstva. Godine 1927., dok je bio komesar livanjske općine, zaslužan je za gradnju Doma Osmana Đikića. Bio je član Jugoslovenske nacionalne stranke i narodni poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije 1931. za srez Livno i 1935. za Gračanicu, a između 1934. i 1936. javlja se i kao sekretar Narodne skupštine.
Pred Aprilski rat radio je kao administrator i saradnik beogradskog lista Sokolski glasnik. Godine 1936. objavio je knjigu Orijent na Zapadu, posvećenu kulturnim i socijalnim problemima muslimana u Kraljevini, u kojoj se zalagao za preporod po uzoru na kemalističku Tursku. U novinama je pisao i o zaru i feređi, zalažući se za duhovno i tjelesno oslobođenje muslimanske žene. Sporazumu Cvetković–Maček i ideji autonomije Bosne i Hercegovine oštro se protivio, smatrajući da svaki partikularizam slabi muslimanske mase i izolira ih iz širih nacionalnih tokova.
Napad sila Osovine i slom Kraljevine 1941. dočekao je u Beogradu, gdje je živio. Nestanak države u čije je temelje ugradio cijelu političku karijeru ostavio ga je bez ideološkog oslonca.
U Sarajevu je odbio potpisati memorandum kojim se od Nijemaca tražila autonomija Bosne pod njihovim protektoratom, obrazlažući to time da bi takav korak značio posredno priznavanje NDH.
Odlazak na Ravnu goru
Uskoro se povezao s oficirima Draže Mihailovića i otišao na Ravnu goru, gdje je postao urednik lista Ravna gora i ravnogorska misao, zatim lista Istok, član političkog dijela Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i potpredsjednik Centralnog nacionalnog komiteta. Na Svetosavskom kongresu u selu Ba krajem januara 1944., koji je ravnogorcima trebao biti odgovor na AVNOJ, bio je jedan od potpredsjednika.
Njegov zadatak u štabu bio je privući muslimane monarhističkom pokretu i borbi protiv komunizma, ali u tome nije uspio. Ostao je uz Mihailovića i onda kad je već bilo jasno da će četnici rat izgubiti.
Svoje opredjeljenje objasnio je vjerskim i političkim razlozima. Tito je za njega bio komunist i republikanac, Draža nacionalist i monarhist, a njega je za monarhiju vezala zakletva. Islamsku vjeru smatrao je nespojivom s iznevjeravanjem maloljetnog siročeta, misleći na kralja Petra II, a ateizam komunizma nepremostivim jazom za vlastiti duh. Sa komunizmom je, tvrdio je, dijelio samo socijalna i ekonomska shvaćanja.
U pismima muslimanskim prvacima koristio je oštru vjersku retoriku.
„Mi Muslimani ne možemo biti komunisti, jer je to bezbožništvo“, pisao je.
„Mi komunizam ne možemo ni direktno ni indirektno pomagati, jer bi nam taj rad bio haram. Prema komunizmu mi moramo zauzeti određen stav: ili za Islam ili protiv Islama i za komunizam.“
Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice 7. marta 1944. poručio je da se muslimani ne smiju zavaravati partizanskom propagandom, jer partizanstvo vodi u komunistički poredak i u „očitu propast islama“, te da im Draža Mihailović u ime kralja nudi „iskren bratski sporazum“ na načelima bese, čojstva i junaštva.
Krajem januara 1945., već pred vojni slom, u ime muslimana Bosne i Hercegovine dao je deklaraciju da se žele opredijeliti za federativnu Jugoslaviju na čijem će čelu biti Petar II. Karađorđević.
U Beogradu je u ljeto 1941. vodio razgovor s neimenovanim pravoslavnim protom, koji mu je rekao da su Srbi-muslimani dosadili i da su Srbima potrebniji Hrvati-muslimani, prema kojima ne bi morali imati obzira. Mulalić mu je odgovorio da primivši islam nije ostavio Hrista, jer mu je Hrist savršen čovjek i savršena ideja, Božiji poslanik kao i Muhammed.
Predaja, zatvor i povratak u Sarajevo
Nakon četničkog sloma na Zelengori došao je u Beograd i predao se vlastima Demokratske Federativne Jugoslavije. Osuđen je zbog četničke ideologije na šest godina zatvora, koje je izdržao u beogradskoj Glavnjači. Na suđenju je pokajnički izjavio da vjeruje „u odlučne konstruktore naše budućnosti“.
Poslije izlaska iz zatvora vratio se u Sarajevo i bavio se trgovinom, poslom za koji se prvobitno školovao. Više se nije politički izjašnjavao. Bio je aktivan član pogrebnog društva Bakije. Napisao je nekoliko romana koji nikad nisu objavljeni i danas se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Skupljao je narodne pjesme, a njegova rukopisna ostavština od deset svezaka, kucanih na pisaćoj mašini pod naslovom Jugoslovenska mekamska muzika, čuva se u Historijskom arhivu u Sarajevu. Dio te građe objavljen je 2013. pod naslovom Nove kajde za stare sevdalinke. Pisao je i kratku monografiju o sazu, instrumentu koji je, kako je smatrao, bačen u zaborav.
Godine 1975., kad je već imao blizu osamdeset godina, Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice uključilo ga je u akciju opismenjavanja, za koju je napisao dva priručnika. U jednom od njih ponudio je naknadno tumačenje vlastitih ratnih zabluda i nastojao objasniti zašto su se muslimani masovno priključili Narodnooslobodilačkom pokretu tek nakon što su se uvjerili da to ne zahtijeva ateizam.
Mustafa Mulalić umro je u Sarajevu u decembru 1983. godine. Dženaza mu je klanjana ispred Begove džamije.
