‘Početak školske godine donio je raspravu među roditeljima o tome koliko “marka” odjeće utječe na djecu u osnovnoj i srednjoj školi. Jedni tvrde da su djeca “imuna” na brendove i da ih zanima igra, ne etiketa; drugi upozoravaju da se već u nižim razredima stvaraju “klanovi” i da se pojedinci ismijavaju jer “nemaju Nike ili Adidas”.
U stvarnim pričama roditelja ima svega: prvačići u jeftinijim trenirkama koji samo žele otići u školu onako kako se igraju kod kuće; osnovci koji hvale “original patike” i izazovu haos na odmoru; grupe u kojima djeca s 10–11 godina već razlikuju “markirano” i “obično”. Neki roditelji kažu da djecu uče da “odijelo ne čini čovjeka”, drugi priznaju da tu i tamo kupe jedan “bolji” komad zbog udobnosti ili sniženja. Ima i onih koji se prisjećaju škola gdje je bilo normalno imati jeftinije patike.
Poseban odjek imaju iskustva iz razreda u kojima se nose školske uniforme: pritisak je manji, fokus je na nastavi i igri. No i bez uniformi, mnogi svjedoče da je razred “normalan i odgojen” i da marke niko ne gleda — što raspravu vraća na polazište: sve kreće od kuće.
Roditelji koji nemaju tih problema navode tri stvari: dosljedna poruka da su čistoća i urednost važniji od etikete, razgovor s djetetom o tome da vrijednost nije u cijeni, te jasne granice — budžet se planira, a skupi komadi se kupuju samo kad imaju smisla (udobne tenisice, sniženja, polovno i očuvano).
Oni koji se susreću s pritiskom kažu da pomaže dogovor s učiteljima, otvoren razgovor sa svojom djecom o ruganju i empatiji, te “odgoj po primjeru”: odrasli ne ismijavaju tuđu odjeću, ne hvale se brendovima i ne pretvaraju kupovinu u status. “Dijete će uvijek naći razlog da se nekome ruga”, poručuje jedna mama, “zato je poenta odgoja da naučimo svoje — da ih to ne opterećuje i da furaju svoj đir.”
“Markirano samo po sebi ne odgaja — odgajaju ljudi. Tamo gdje su poruke iz kuće jasne i dosljedne, djeca manje gledaju etiketu, a više čovjeka u odjeći”, poručuje Mirza iz Sarajeva. Tamo gdje društveni pritisak prevagne, od pomoći mogu biti razgovor, uključivanje škole i, gdje postoji mogućnost, uniforme koje smiruju utrku brendova. U oba slučaja, najvažnije je da djeca nauče dvije lekcije: ne rugam se drugima i moja vrijednost ne stane u etiketu.
