U tekstu objavljenom u desničarskom njemačkom listu Die Welt, autor se upušta u sramotno huškanje i islamofobni pamflet protiv kurdsko-muslimanskog političara Ferata Koçaka, berlinskog poslanika Ljevice (Die Linke), koristeći pri tome sve moguće stereotipe, predrasude i ideološke projekcije koje podsjećaju više na kolonijalni dnevnik iz XIX stoljeća nego na savremeni evropski medij.
U tekstu, koji se više doima kao paranoična tirada bijelog, srednjoklasnog vlasnika nekretnina nego ozbiljna politička analiza, Berlin se prikazuje kao “novi Mogadiš” i “kalifat u nastajanju”, dok se protesti za prava Palestinaca bez imalo stida nazivaju “propalestinskim manifestacijama mržnje” i simpatijama prema Hamasu.
Demonstranti, od kojih su mnogi mladi, njemački državljani migrantskog porijekla, predstavljaju se kao sigurnosna prijetnja, a njihovi politički zahtjevi – poput pristupačnog stanovanja i prava na slobodu izražavanja – iskrivljuju se u optužbe o komunizmu, antisemitizmu i planiranim “džizjama” (porezom iz Osmanskog carstva).
“Porez na bogatstvo na imovinu veću od milijon eura, koji želi crveno-zelena koalicija, nije ništa drugo nego džizja Osmanlija. I obojica su još uvijek smrtno uvrijeđeni i osvetoljubivi jer je Zapad bio superiorniji od kalifata, Osmanskog carstva, Perzijanaca, Mogula, Varšavskog pakta i bijede marksizma. NDR, Palestinci i Libijci i dalje su morali mukotrpno infiltrirati teroriste kako bi izazvali Zapad. Sada umjesto bombi imaju TikTok, Instagram i etničko-nacionalističke ulične demonstracije kakve nisu vidjeli od 1945.”, samo je jedan od stavova autora Welta.
Autor otvoreno demonizira Koçaka, naziva ga “prijetnjom”, ismijava njegovo kurdsko porijeklo, njegov politički rad i svakog ko ga podržava – od siromašnih stanara, preko “dilera u Görlitzer Parku” do “queers for Palestine”. Poruka je jasna: ko nije bogat, bijel, liberal-konservativan i politički pasivan, nije poželjan u Berlinu. Posebno ako nosi muslimansko ime, brani prava Palestinaca ili se protivi aparthejdu.
Uvrijeđen što neko poput Koçaka – ateist, ljevičar, migrant – može biti demokratski izabran, autor poseže za retoričkim arsenalom islamofobije i rasne paranoje.
Sve što podsjeća na solidarnost sa muslimanima, arapima ili siromašnim slojevima, odmah se tumači kao prijetnja “njemačkom identitetu”, i to identitetu koji je očito zamisliv samo bez muslimana i bez “onih drugih”.
Vrhunac licemjerja dolazi u opasnim paralelama u kojima Berlin, evropski glavni grad i simbol različitosti, autor opisuje kao “sudanski Karthum”, “Damask” ili “Hezbolah četvrt Beiruta”, kao da migranti dolaze u Evropu da preuzmu vlast, a ne da izbjegnu ratove i siromaštvo, često i uzrokovane politikama istih zemalja koje ih sada demoniziraju.
Ono što ovaj tekst pokazuje, više nego išta drugo, jeste koliko je islamofobija postala “normalizovana” u dijelu njemačkog medijskog establišmenta. Kritika Izraela odmah se prevodi kao antisemitizam, migrantska borba za jednakost kao nasilna revolucija, a političar koji se usudi reći da Berlin treba pripadati i migrantima, automatski postaje simbol propasti Zapada.
Ferat Koçak, uprkos svim napadima, ostaje legalno izabran predstavnik građana, uključujući i muslimane, migrante, ljevičare i sve one koje Welt očito ne smatra “pravim” Evropljanima.
I to je prava poruka koju tekst – nesvjesno – šalje: ne o “opasnosti od islama”, već o dubokoj krizi identiteta u dijelu evropskog društva koje ne zna kako da se nosi s činjenicom da pluralizam više nije opcija, već realnost.
