Kada neki autor dobije nagradu, a majke žrtava genocida protestuju protiv toga, onda bi se on ipak morao zapitati da li tu nešto nije u redu… Treba li prvi impuls autora biti da dovede u pitanje genocid? Ne bi li prije trebao potražiti razgovor? Ili se izviniti, makar samo iz pristojnosti?, pita se Alexander Schimmelbusch, autor teksta objavljenog u listu Frankfurter Allgemene Zeitung.
Autor se prisjeća kako se Majke Srebrenice sa Handkeom sukobljavaju još od 1996. godine, kada je on u članku lista „Süddeutsche Zeitungu“ o Srbiji postavio pitanje šta se „zaista dogodilo“ u Srebrenici, a potom dodao: „Postojale su majke iz Buenos Airesa. One su se udružile i pitale vojne diktatore šta se dogodilo sa njihovom djecom. … Ali, ova jeftina imitacija je odvratna. Postoje majke iz Buenos Airesa i to je dovoljno.”
Odmah u nastavku teksta autor podsjeća na svjedočenje Kade Hotić, krojačice iz Srebrenice, čiji su muž, sinovi i braća ubijeni u tom gradu.
“Kada su došli Srbi, odvodili su mlade djevojke. Jednu devetogodišnjakinju su jednostavno silovali na ulici. Jedna beba je plakala, a jedan vojnik je vikao na majku tražeći od nje da dijete smiri. Zatim je zgrabio bebu, odsjekao joj nožem glavu i bacio glavu i tijelo u različitim pravcima. Nekoliko metara dalje jedna žena je bila u porođajnim bolovima. Beba je jednostavno ispala iz nje, jer nije bilo nikoga da joj pomogne. Jedan vojnik je rekao: ’Ej, ja ću ti pomoći’ i čizmom usmrtio novorođenče, koje nije imalo ni ime“, dio je njenog svjedočenja.
Handke je, kaže se dalje u tekstu, decenijama u brojnim izjavama relativizirao genocid ali ne prihvata da majke kritikuju njegovu relativizaciju, već na nju reaguje daljim relativizacijama: Naravno, Srebrenica je sramota, „strašna osveta“ Srba nad „muslimanskim vojnicima“, čime implicitno sugerira da to ne može biti genocid, jer se genocid odnosi na civile, a povrh toga da su žrtve prve počele i time i same postale počinioci – jer zašto bi se inače neko njima svetio?
Predistorija predistorije predistorija
“Uvijek se mora gledati predistorija i sve druge predistorije predistorija tokom proteklih stoljeća, sve do Osmanlija i tako dalje – i već je ovakvom argumentacijom Handke postigao svoj cilj: niko više ne zna ko je započeo, dakle nikome se ne može pripisati krivica, a ponajmanje Srbima”, piše FAZ.
I to je dobro tako, jer: „Pitanje krivice dijeli svijet, ono više ne ostavlja prostor za osvjetljavanje razloga, ono sve rastvara u podražaj i reakciju i ne poznaje ništa između, ono ne zna za pravednost u nepravdi i za nepravdu u pravednosti“, rekao je Handke 2010. godine u razgovoru za ´Süddeutsche Zeitung´ i dodao: ´To je toliko teško, da se tome može odgovoriti samo fikcijom, ne istorijski ili novinarski´”, navodi se dalje.
Handkeova poruka je: Ne postoje činjenice, postoje samo osjećaji, ne postoji istorijska istina, već samo fluidni spektar fikcionalnih alternativa. I sa svakim zaokruživanjem Handke se približava svom cilju da ukloni sve ometajuće činjenice, na putu u „sonornu zemlju“, gdje opstaju samo njegove izmišljene priče, zaključuje autor teksta.
Životni projekat banalizacije jednog genocida
Alexander Schimmelbusch konstatuje kako je Handke osmislio alternativnu interpretaciju genocida u Srebrenici, koji navodno nije bio genocid, nego „bratoubistvo“, kako bi “nastavio svoj životni projekat banalizacije ovog genocida”. Autor se potom vraća na njegovo obraćanje povodom dodjele Nobelove nagrade, kada je Handke govorio o svojoj majci, čije mu je samoubistvo dalo priču za njegov prvi bestseler, dok su se majke Srebrenice vani na hladnoći umotavale u svoje kapute i držale transparente na kojima je pisalo: „Read my lips, Peter Handke: Genocide“ (Čitaj mi sa usana, Peter Handke: genocid).
Sa svojom kritikom dodjele Nobelove nagrade Handkeu Majke Srebrenice nisu bile same, naprotiv: nikada prije jednom dobitniku te nagrade nije se suprotstavio tako masivan talas odbijanja, počevši od Jennifer Egan iz američkog PEN-centra: od 1948. godine, izjavila je Egan, PEN je bio „posvećen borbi protiv iskrivljavanja činjenica“, i stoga odbija „da se autor koji uporno dovodi u pitanje opsežno dokumentirane ratne zločine slavi zbog svoje jezičke inventivnosti“, piše FAZ. Pisac Aleksandar Hemon napisao je da bi se, s obzirom na strahote koje je Handke poricao, vrijednost njegovog književnog rada morala rastvoriti poput leša u kiselini. Peter Handke je autor „iz zaprege pjesnika i dželata“, komentarisao je filozof Slavoj Žižek: „Nepolitičko promišljanje o složenoj prirodi duše i jezika je materijal od kojeg se prave etnička čišćenja.“
Šta se dogodilo?
Sve je, piše dalje u tekstu FAZ-a, počelo prije 30 godina, u januaru 1996. godine, kada je Handke u „Süddeutsche Zeitung“ objavio tekst pod naslovom „Jedno zimsko putovanje do Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju“. Na prvi pogled radi se o nekoj vrsti reportaže s putovanja po Srbiji , ali suštinski je to “rani dokument njegove faze propagandiste”, koji je u vidu knjige trebala štampati izdavačka kuća Suhrkamp.
Nekoliko mjeseci nakon „osvetničkog masakra“ u Srebrenici Handke je Swissairom odletio za Beograd, kako bi na svom putu kroz Srbiju prije svega razmišljao o predistoriji rata u Bosni: „Ko je prvi počeo i ko je zapravo bio agresor?“ pita se on. „Da li je onaj, koji je isprovocirao rat, bio isti kao onaj koji ga je započeo? I šta je uopšte značilo ‘započeti’? Da li je i takvo provociranje značilo započinjanje?“
Handke u svojim spisima o bosanskim muslimanima nonšalantno primjećuje: „Ako bi uopšte ti srpsko-hrvatski govoreći muslimani srpskog porijekla trebali biti jedan narod.“ Implikacija je jasna: ono što nije narod, po prirodi stvari ne može biti ni žrtva genocida.
FAZ potom konstatuje da je za razliku od Trumana Capotea, koji je izmislio žanr „non-fiction novel“ – faktografski tačan izvještaj napisan poput romana, Peter Handke sa svojim srpskim opusom stvorio žanr „fictional nonfiction“, dakle izvještaj o činjenicama koji je mjestimično izmišljen.
“Njegova misija, čini se, jeste da cvjetnim zazivanjima zaostalih krajeva i njihovih stanovnika izvrši rasterećenje srpske soldateske koja je harala u susjednoj Bosni. Njegove riječi evociraju miroljubive figure Srba, koje već tokom svakodnevnih aktivnosti, poput, na primjer, točenja goriva u automobil, djeluju toliko začarano da njihova sposobnost da izvrše genocid poput onog u Srebrenici izgleda kao nešto potpuno nevjerovatno”, još jedan je zaključak autora teksta.
Braća po duhu
Na 30. godišnjicu ubijanja u Srebrenici, obilježenu prošlog jula, na primjer, u njemačkom Bundestagu su pojedini funkcioneri AfD-a iznosili relativizacije koje se jedva mogu razlikovati od Handkeovih, kaže se dalje u tekstu FAZ-a. Tako je, na primjer, poslanik Alexander Wolf, izdavač pjesmarice „Der Schlachtruf“, između ostalog, pjesmom Hitlerove omladine Baldura von Schiracha, insistirao na tome da su Srbi strijeljali samo muškarce, pa se stoga ne može govoriti o genocidu, i ukazao na to da je prije masakra u Srebrenici bilo i zločina bošnjačke paravojske.
I Nova desnica je, nastavlja se u tekstu, u potpunosti na Handkeovoj liniji: Srbi su proglašeni narodom počinilaca, baš kao i Nijemci „nakon izgubljenog Drugog svjetskog rata“, argumentuje Götz Kubitschek u jednom eseju o Handkeu.
“Ako se danas čita ´Zimsko putovanje´, tačno trideset godina nakon prvog pojavljivanja, onda se čita predistorija rata protiv činjenica. A to je nešto protiv čega se danas borimo… Uz to dolazi prostakluk, to naslađujuće nepoštovanje prema žrtvama čak i prema majkama koje su izgubile svoju djecu u genocidu. Sve u svemu, Handke u svom srpskom modusu djeluje kao energetska ‘plava faza’ svih onih obrazovno udaljenih, seljački lukavih političara-glumaca koji danas na Zapadu žele vratiti naše satove stotinu godina unazad”, zaključuje Alexander Schimmelbusch u opširnom tekstu za Frankfurter Allgemeine Zeitung.
DW
