Izvor: BHRT/Adisa Herco (S.M.)
Bosna i Hercegovina sve brže ostaje bez industrijskih giganata, koji su nekada hranili cijele gradove. Koksara, Željezara, fabrike namještaja i tekstila – jedna po jedna odlaze u stečaj ili potpuno zatvaraju pogone. Radnici ostaju bez posla, dok se investitori sve teže odlučuju da dođu u BiH zbog komplikovane administracije i nesigurnog poslovnog ambijenta. Kako izgleda život nakon gašenja preduzeća i šta država može učiniti?
Nekada simboli industrijske snage, danas prazne hale, zarđale mašine i zaključane kapije. Brojne fabrike širom Bosne i Hercegovine, koje su decenijama zapošljavale hiljade ljudi, danas više ne postoje ili rade minimalnim kapacitetom.
Zatvaranje velikih firmi automatski povlači i lančanu reakciju – manje posla imaju prevoznici, trgovine, ugostitelji i mali obrtnici. Gradovi koji su živjeli od industrije sada se suočavaju s iseljavanjem i padom životnog standarda. Strani investitori koji bi mogli otvoriti nova radna mjesta često odustaju prije nego što uopšte počnu. Kao ključni razlog navode komplikovane procedure, različite zakone na više nivoa vlasti, dugotrajno izdavanje dozvola i nesigurnost poslovnog ambijenta.
ALMASA BAJRIĆ, direktorica Biznis magazina
“Gube se radna mjesta, investitori odusstaju od investicija, odlaze u neke druge zemlje, tamo gdje su uvjeti pogodniji gdje ne more plaćati 35 posto poreza i doprinosa za svoje uposlenike, gdje se javna administracija umjesto da se smanjuje i bude efikasna ona se povečava i iz godine u godinu je neefikasnija i opterećujuća i za poslodavce i za svakoga ko radi, ko nešto novo stvara. Mi još uvijek živimo u državi u kojoj privrednici plaćaju između 3500 i 3700 parafiskalnih nameta”.
Najveći teret, ipak, snose radnici. Mnogi nakon zatvaranja fabrika ostaju bez otpremnina, bez uvezanog radnog staža i bez mogućnosti da se ponovo zaposle u struci. Posebno teško je starijim radnicima, koji se teško mogu prekvalifikovati ili pronaći posao u privatnom sektoru.
Ova priča nije počela jučer. Propast industrije u BiH vuče korijene još iz privatizacija nakon rata, kada su fabrike umjesto strateških investitora često završavale u rukama onih koji su kroz certifikate i sumnjive dogovore ulazili u preduzeća.
MARKO DIVKOVIĆ, novinar
“Kada je krenuo zakon o privatizaciji, njime su uspostavljeni i famozni certifikati. Ta odluka je zapravo u pozadini svega onoga lošega što se kasnije dešavalo”.
FAHRUDIN ŠAHOVIĆ, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Tuzlanskog kantona
“Za ovo stanje je najodgovornija politika i vlast u državi BiH, Federaciji BiH pa i kantonima”.
Dok hale ostaju prazne, a dimnjaci bez dima, pitanje je koliko još industrije BiH može izgubiti prije nego što ostane bez radnih mjesta koja su nekada bila oslonac ekonomije.
Ono što je nekada bila industrijska snaga države, danas postaje simbol propadanja i nebrige. Radnici traže rješenja, ali ih najčešće dočekuje tišina. Bez ozbiljnih reformi i jasne strategije, BiH rizikuje da potpuno izgubi proizvodni sektor.
