Srebreničanka Fatima Mujić iz naselja Slatina prije dvadeset devet godina zadnji put je vidjela svoje sinove Osmana i Sabita.
Oni su u julu 1995. godine krenuli kroz šumu u pokušaju da dođu do slobodne teritorije, ali nisu u tome uspjeli, te ni dan danas majka Fatima nema nikakvih saznanja o njihovoj sudbini. Njena jedina životna želje je da pronađu njihove posmrtne ostatke i da njena djeca konačno pronađu smiraj.
Kada je Srebrenica pala Osman je imao 20, dok je 25-godišnji Sabit bio oženjen i imao dvoje djece.
– Sanjam ih često i zadnje riječi mog Sabita bile su da čuvam njegovu djecu. Njegove riječi neću nikad zaboraviti. Željela bih da se moji sinovi pronađu i da imaju svoj mezar, Fatihu da im proučim. Veoma je teško živjeti sve ove godine u neizvjesnosti – kaže u razgovoru za Fenu neutješna majka.
Ona je 1980. godine ostala udovica sa šestero maloljetne djece i sama ih othranila u veoma teškim uslovima.
– Kada su već bili sposobni da se brinu sami o sebi, počeo je nemili rat i nove nevolje. Moja dva sina nisu uspjela doći na slobodnu teritoriju i preživjeti rat. Imam njihove slike, često ih gledam i oplakujem. Moje četvoro djece brine o meni u ovim staračkim danima, ali moj život se sveo na tugu i misli na moje sinove. Tuga je pregolema – kazala je ova osamdeset četverogodišnja Srebreničanka.
