Dok se obavljaju duhovne pripreme u iščekivanju Božića, jednog od tri najveća kršćanska blagadana, ovo je vrijeme i za pripremu jela koja će oko stola u blagdansko vrijeme u kojem se slavi rođenje Isusa Krista, okupiti porodicu i prijatelje. Iako je i na ovim prostorima utjecaj novog vremena potisnuo tradiciju i nekadašnji način života, članice udruge Eko srce iz naselja Gromiljak kod Kiseljaka, vremenu uprkos, otimaju od zaborava običaje i način pripreme jela za Božić kao nekad.
“Sve su to žene koje su te običaje iz svojih kuća, iz svojih obitelji ponijeli i dalje i mi smo još ostali da bar malo prenesemo. Nažalost, omladina nije zainteresirana”, priča Mirjana Barbić, predsjednica Eko udruge “Srce Gromiljaka”.
Ovako Mirjana, doživotna predvodnica ovih vrijednih i veselih žena pored stola na kojem su jela kojima oni rođeni s kraja stoljeća i nazive ne znaju i čiji neodoljivi miris, ali i izgled budi sva čula, pojašnjava odakle umijeće za njihovu pripremu. Jer sa svakim ovim receptom, za koji se ne mora na internet, nego se prenosi s koljena na koljena i čuva u dnu duše, živi sjećanje na ljude i prošlo vrijeme, ali i zavičaj i njegove običaje.
“U situ tražiš orah, pa da se nagradiš, pa jabuku to je velko bilo u slami da nađeš, toga sada više nema, kad on pogleda to je glupo. Nije to glupo, to je običaj, s tim je veliko zadovoljstvo i veliko srce”, priča Barbić.
E zbog tog velikog i punog srca, Slavka Drmač, koja je u kuhinji od kada se udala, sa sedamnaest, pa evo punih pedeset godina, ne odustaje od tradicije. I dok priprema puru od rijetkog kukuruza bijelca, samljevenog vodeničnim kolom, kratko kaže:
“Za Božić sa oduševljenjem i gledaš da što bolje ispadne i da što više pripremiš.”
“Ide maslanica, pita burek, sarma, keške – koje je nezaobilazna hrana za Božić”, dodaje Barbić.
“Dječica vole vidjeti ispod jelke malo jagnje, od krušnog tijesta. Oni to mirišu i kažu: Jao što miriše cijela kuća”, navodi članica udruge Josipa Grubešić.
“Pravim salnjake, šape, to je tradicija, keksići. Pravim i ove modernije što djeca vole, mada i oni kako stare više vole suhe kolače”, kaže članica udruge Seka Tolo.
I još je mnogo jela za čije nabrajanje nemamo prostora u ovom prilogu, a pripremljena su od sirovina proizvedenih u vlastitim baštama. Pa tako, uz tradiciju, one istovremeno čuvaju i zdravlje. Jedino što ih žalosti jeste činjenica da se ljudi udaljavaju jedni od drugih, pa i za blagdane.
“Puno više smo se okupljali i bilo je više prijatelja i družili se. Sad je sve manje”, kaže Marija Kvesić.
“Zapad je učinio svoje, kad pogledate u svemu, i obitelji se razdvajaju i nema više one radosti kao što je nekad bilo”, ističe Barbić.
E baš zato, nakon što pripreme jela naučena u kućama, koje su davno napustile, članice udruge među kojima je najveći broj žena, sa stažom udovice od nekoliko decenija, svakodnevnicu uljepšavaju šalom i pjesmom.
