Barbarez je od naivnih romaničara napravio ratnu mašinu. Toronto to osjeća
Sedam dana. Odbrojavanje udara u sljepoočnice kao ritam teškog basa. Tačno toliko nas dijeli od trenutka kada će se na terenu u Torontu sudariti dva svijeta, a lopta krenuti s centra.
Zmajevi se trenutno tope pod ranim junskim suncem u američkom St. Louisu. Vlaga pritišće Energizer Park, ali naša ekipa ne diše na škrge. Opuštaju se s lokalnim klincima iz St. Louis Dragonsa, odrađuju zadnje taktičke finese, prazne glave. Sutra, 6. juna, igraju protiv Paname. Posljednja provjera pred let na sjever, gdje nas 12. juna čeka Kanada, a potom Švicarska i Katar. To je gola, suhoparna faktografija. Ali, prava priča leži ispod površine – u onome što je dovelo do ovog američkog sna i načinu na koji ga ovi momci žive.
Anatomija balkanske anomalije
Amerikanci nas gledaju u čudu. Ne shvataju oni ovaj naš narativ. Njihovi sportski mediji, navikli na ispeglane PR fraze i korporativnu logiku, lome tastature pokušavajući dešifrovati šta to zapravo trenira u njihovom dvorištu. Za njihov sistem, u kojem pobjeđuje najsjajnija statistika, mi smo anomalija. A onda je iz svlačionice eksplodirao zvuk.
Neko je pojačao zvučnike do daske, a američki novinari su ostali u šoku pred zvučnim zidom koji je udario u njih. Nije to bio uobičajeni sportski pop. Bila je to Dubioza Kolektiv. I to, kakve li brutalne ironije, stvar “U.S.A.”.
Kada krene onaj podrugljivi, sirovi refren koji pogađa direktno u kost:
“I am from Bosnia…”
…američki izvještači ostaju bez teksta. Slušaju taj cinični vapaj balkanskog emigranta koji sanja o Kipu slobode i obećava “asimilaciju”, a pred sobom vide ekipu koja nema ni trunke namjere da se bilo kome prilagođava. Ovi momci nisu došli u Ameriku s kartonskim koferima da prose za američki san; došli su da demonstriraju silu. Taj refren, izbačen kroz zube s drskim, mangupskim osmijehom, preko noći je postao neslužbena himna ove reprezentacije. Zvučna kulisa za oštrenje krampona usred imperije.
Krvavi šablon iz Cardiffa
Ta ista frekvencija, taj anarhični instinkt preživljavanja u kojem se podsmijevamo jačem od sebe, rođen je u martu. U knjizi Operacija Cardiff sam do u detalj razložio tu anatomiju povratka sa ivice ambisa. Svi su nas tamo, u onom velškom blatu, već otpisali i spakovali nam kofere. Ali nismo se mi digli iz mrtvih čitajući FIFA-ine priručnike za krizni menadžment. Preživjeli smo na goli, surovi instinkt predatora.
Džeko. Peta decenija. Još uvijek zabija u 86. To nije bio samo gol. To je bio šamar u lice svakoj prognozi. Penal serija koja je uslijedila nije bila lutrija. Bila je to hladnokrvna egzekucija. Nikola Vasilj odbranio Neco Williamsa, a Kerim Alajbegović hladnokrvno zarino peti penal u mrežu. Vels je pao. Vrata Zenice — otvorena.
Italija je poslije pala po sličnom, krvavom šablonu. Gubili smo, trpjeli, a onda crveni karton za Bastonija mijenja gravitaciju. Tabaković poravnava, a Bajraktarević, hladan kao led, rješava odlučujući penal. Cardiff pa Zenica. Dva puta isti recept. Mentalitet plaćenog ubice nije se rodio — nabrušen je.
Mašina za rovovsku borbu
Sergej Barbarez je to prepoznao. U maniru prekaljenog kockara koji zna kada se ide all-in, istrpio je kritike, preživio loše serije, filtrirao krvnu sliku tima i od njih napravio ratničku mašinu. Ovo nije ona stara, naivna reprezentacija koja umire u ljepoti. Nema više bečkih valcera na sredini terena. Džeko, Kolašinac, Demirović, Amar Dedić – to je teška artiljerija sazdana za rovovsku borbu.
Za sedam dana u Torontu, Kanada ne igra protiv jedanaest fudbalera. Igra protiv ekipe koja je naučila kako se protivniku lomi kičma kad je najteže. Zato Dubiozina “U.S.A.” grmi iz svlačionice, zato St. Louis u nevjerici gleda balkansku egzekuciju u najavi.
Nema romantike. Nema asimilacije. Nema milosti. Historija se više ne čeka, ona se otima.
Hajrudin Redžović autor je knjige “Operacija Cardiff — Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji”, koja je upravo u štampi
