Riječ domaćica u Bosni i Hercegovini ima posebno značenje. Za jedne, to je žena koja drži kuću na svojim plećima – od kuhanja i pranja, do brige o djeci. Za druge, to je titula koja se veže uz protokol, svečane haljine i zvanične prijeme.
U svijetu, supruge predsjednika i premijera odavno su se odmakle od slike „pratilje“. One osnivaju fondacije, vode humanitarne kampanje, nastupaju na međunarodnim skupovima i često imaju vlastite agende koje mijenjaju društvo. Od Jacqueline Kennedy koja je uvela novu eleganciju Bijeloj kući, do Michelle Obame koja je globalno pokrenula kampanju za zdravu ishranu i obrazovanje djece – „domaćica predsjedničke kuće“ postala je institucija sama za sebe.
U BiH, međutim, domaćica najčešće ostaje u kuhinji. Naša žena, domaćica, radi tiho i bez priznanja – kuha, pegla, odgaja djecu i često vodi domaćinstvo s jednim prosječnim ili minimalnim primanjem. Dok svjetske „domaćice“ idu na prijeme i vode fondacije, naše idu na pijacu i vode borbu da sastave kraj s krajem.
Razlika je ogromna, ali zajednički nazivnik ostaje isti – teret odgovornosti. Jer domaćica, bilo da stoji pred kamerama u svili ili pred šporetom u kecelji, nosi ulogu koja oblikuje porodicu i društvo. Razlika je samo u tome što jedne imaju moć i resurse da od svoje uloge naprave platformu za društvenu promjenu, dok druge nemaju ni priliku da se njihov trud prepozna.
Možda je vrijeme da i kod nas domaćice – bilo u kući, bilo u predsjedničkoj rezidenciji – dobiju istu stvar: poštovanje.
