Nekada se razvod smatrao posljednjom mogućnošću, a brak se često održavao čak i kada među supružnicima godinama nije bilo bliskosti, razumijevanja ili zadovoljstva. Danas je slika drugačija. Razvod više nije društveni tabu kao nekada, a sve češće se postavlja pitanje, jesu li brakovi postali slabiji ili ljudi jednostavno više ne žele ostajati u lošim odnosima?
Jednostavnog odgovora nema. Finansijski problemi, svakodnevni stres, nedostatak vremena, različita očekivanja, društvene mreže, nevjera, podjela kućnih obaveza i problemi u komunikaciji mogu se preplitati godinama prije nego što supružnici odluče da je kraj.
Ali promijenilo se i društvo. Posebno su žene danas u mnogo većoj mjeri finansijski samostalne nego generacije njihovih baka, pa brak za mnoge više nije ekonomska nužnost. To ne mora značiti da ljudi manje cijene porodicu. Može značiti i da imaju veću mogućnost napustiti odnos u kojem više ne žele živjeti.
Kada starije generacije kažu da se „nekada brak nije tako lako raspadao“, u tome postoji dio istine. Ali ostati u braku nije isto što i imati dobar brak.
Razvod je nekada nosio mnogo veću društvenu stigmu. Ekonomska zavisnost, pritisak porodice, strah od osude okoline i pitanje gdje otići s djecom mnoge su zadržavali u zajednicama koje možda odavno nisu funkcionisale.
Zbog toga broj razvoda sam po sebi ne govori koliko su nekadašnji brakovi bili sretniji.
Finansijski pritisak može vrlo brzo postati bračni problem.
Kada stignu kredit, kirija, računi, vrtić, školske obaveze i svakodnevna poskupljenja, razgovori o novcu lako prerastu u svađe o tome ko više zarađuje, ko više troši i ko nosi veći dio tereta.
Problem postaje još veći kada partneri potpuno različito gledaju na novac. Jedan želi štedjeti, drugi trošiti. Jedan želi kredit za kuću, drugi ne želi dug. Jedan radi prekovremeno da bi porodica imala više, dok drugi upravo zbog toga osjeća da partnera nikada nema kod kuće.
Tada problem više nije samo novac.
Savremeni život donio je još jedan paradoks. Nikada nije bilo jednostavnije biti u kontaktu, a ljudi se ipak mogu osjećati potpuno udaljeno.
Telefon je ušao i u najintimniji dio naših života.
Društvene mreže omogućile su ponovno povezivanje sa starim poznanicima i upoznavanje novih ljudi, ali su istovremeno stvorile prostor za tajne razgovore, flert i emocionalne odnose koji prije dvadesetak godina nisu bili dostupni jednim dodirom ekrana.
Postoji i drugi problem, poređenje.
Na internetu gledamo tuđa putovanja, poklone, godišnjice, romantične večere i savršene porodične fotografije. Ne vidimo njihove kredite, svađe, umor i probleme nakon što se kamera ugasi.
I onda vlastiti obični život može izgledati mnogo lošije nego što zaista jeste.
Od modernog braka očekujemo mnogo. Partner treba biti supružnik, najbolji prijatelj, emocionalna podrška, dobar roditelj, ljubavnik, finansijski partner i osoba s kojom ćemo dijeliti interese i planove narednih nekoliko decenija.
Istovremeno, tolerancija prema nekim ponašanjima postala je manja.
I to nije nužno loše. Niko ne bi trebao ostajati u odnosu obilježenom nasiljem, ozbiljnim ponižavanjem ili drugim oblicima zlostavljanja samo zato što će okolina reći da je „sačuvao brak“.
Dolazak djece potpuno mijenja život porodice.
Nedostatak sna, posao, vrtić, škola, bolesti, treninzi i svakodnevne obaveze mogu dovesti do toga da majka i otac funkcionišu kao odličan roditeljski tim, ali polako prestanu funkcionisati kao partneri.
Godinama se sve podredi djeci, a onda supružnici jednog dana shvate da više gotovo ništa ne rade zajedno.
Poseban izvor sukoba može biti osjećaj da jedna osoba nosi nesrazmjerno veliki dio kućnih, roditeljskih ili finansijskih obaveza.
Brak nije odnos u kojem će dvije osobe nekoliko decenija biti neprekidno zaljubljene i bez problema. Postojat će teški periodi, promjene, svađe i godine koje će biti bolje ili lošije.
Ako se svaki ozbiljniji problem protumači kao dokaz da je brak propao, teško je izgraditi dugoročnu zajednicu.
Ali jednako je pogrešno tvrditi da je svaki razvod posljedica toga što se ljudi „više ne trude“. Postoje brakovi koje vrijedi popravljati, ali postoje i odnosi iz kojih je razumno, a ponekad i nužno, otići.
Vjerovatno je upravo traženje jednog krivca pogrešan početak.
Nisu za raspad brakova kolektivno krivi ni muškarci ni žene. Svaki odnos ima svoju priču.
