Građani Mostara odavno ukazuju na strah i ugroženost jer se krivična djela nasilja dešavaju na javnim mjestima, u grupama.
Filmski napad na magistralnom putu, pokušaj oružane pljačke, tuče, nasilje nad maloljetnicima… sve je to slika Mostara ovih dana.
Učestali slučajevi nasilja, obračuni navijača i prizori koji u građanima bude strah otvaraju pitanje da li je Mostar siguran grad. Odgovor zavisi od toga koga pitate.
Što se tiče resornog ministra situacija je skoro pa idealna.
„Mi možemo u ovom trenutku reći da sigurnosna situacija jeste blago narušena. Potpuno razumijemo pažnju javnosti i na jedan način uznemirenost ali ne bih rekao da je nasumičan da bi javnost trebala biti zabrinuta“, izjavio je ministar unutrašnjih poslova HNK-a Mario Marić.
Stručnjak za bezbjednost i profesor univerziteta Sandi Dizdarević u razgovoru za Buka magazin kaže kako bezbjednosna u Gradu Mostaru, ali i cjelokupnom kantonu nije ugrožena u posljednjih godinu dana, već unazad deceniju.
Ovo što sada gledamo, pojašnjava profesor Dizdarević, su zapravo posljedice politizacije policije od momenta spajanja nakon rata do danas.
„Drugi faktor koji se mora uzeti u razmatranje sigurnosti odnosi se na strukturu krivičnih djela, a ne statističke prikaze. Ako bi smo uradili kvalitativnu analizu po strukturi krivičnih djela i otkrivenosti počinitelja onda bi smo došli do poražavajućih rezultata. Slijedeći faktor u razmatranju stanja sigurnosti jeste proaktivna djelatnost policije, kako uniformisane tako i kriminalističke koja operativno postoji samo u deklarativnom smislu“, objašnjava Dizdarević.
Profesor univerziteta uviđa da policija i dalje funkcioniše po staroj matrici „poluvojniciziranog modela“, da djeluje nakon što se određeni krivični događaj desi, umjesto da mijenja policijsku filozofiju i uspostavlja proaktivni model.
„U policijskim naukama postoje veoma učinkoviti modeli rada, koji su nevidljivi u djelovanju MUP i UP HNK. Sljedeći faktor u razmatranju stanja sigurnosti u HNK jeste kadrovski. Imamo smjenu generacija u policijskom ustrojstvu i djelovanju, imamo povećanje odnosno dovoljan prijem mladih policajaca, ali upravo se tu rađa novi problem, koji je prevashodno politički a ne stručni.“
Dizdarević upozorava da je za stavranje dobrog operativca uz adekvatnu stručnu spremu i fakultet potrebno od tri do pet godina. Ipak, u praksi su primjetna ekspresna činovanja.
Kada se radi o ispravljanju diskriminacije prema onima koji nisu napredovali 20 godina. To mu je razumljivo, ali porazno kada mladi policajci iz čina mlađeg inspektora budu promovisani u čin samostalnog inspektora bez znanja i adekvatnog iskustva.
„Dakle, danas gledamo i živimo ‘neznanje u akciji’. Klasična primjer je posljednji događaj huliganstva, gdje imate snimak vršenja uviđaja, u kojem sedam policijskih službenika potpuno dezorganizovano, bez plana se nalazi na užem licu mjesta i svako poduzima neku radnju. To je kod uviđajnih radnji nedopustivo. Broj policijskih službenika ne znači i kvalitetu rada. Građani u Mostaru, već odavno ukazuju na strah i ugroženost jer se krivična djela nasilja dešavaju na javnim mjestima, u grupama, koristeći se veoma nasilnim metodama i sredstvima i kao takva šalju veoma jasnu psihološku poruku“, uviđa Dizdarević.
Urednik portala Hercegovina.info Nikola Bačić govoreći za Buku uviđa da je najveći problem zbog kojeg dolazi do eskalacije i incidenata to što ne postoje adekvatne sankcije u praksi.
Sankcionisanje počinitelja krivičnih djela, uviđa Bačić, često bude okončano uslovnim kaznama.
“Čak se izriče uvjetna na uvjetnu, unatoč višestrukim ponavljanjima prekršaja… Imali smo nekoliko napada u kojima je skoro pala mrtva glava. Imali smo paljenje auta nogometnom sucu u tunelu. Šta je od toga procesuirano? Koliko ja znam, nije ništa, i ono što jeste, završilo je uvjetnim kaznama od nekih šest do deset mjeseci, što je motivacija da nastaviš dalje”, upozorava Bačić.
Ubijeđen je da postoje strukture iznad zakona kojima odgovaraju incidenti i nasilje, kako bi se to sve kasnije koristilo u predizborne i političke svrhe.
„Ako na zadnjem incidentu u Potocima bude radio kvalitetan tužilac, okvalifikovat će ovo djelo kao drumsko razbojnišvo i pokušaj ubistva, za šta je predviđena kazna od deset godina“, dodaje Bačić vjerujući da bi takva sankcija na potencijalne nasilnike djelovala odvraćajuće.
Treba li ministar davati ocjene bezbjednosti?
Dok ministar uvjerava da policija radi dobro, da je sposobna, a da je bezbjednosna situacija tek blago narušena profesor univerziteta smatra da nijedan ministar kao politički personifikator ne bi trebao iznositi operativne podatke koji nisu u njihovoj nadležnosti.
„Kod nas ali i u regionu je došlo do postavljanja takvih pozicija i narativa u kojim upravo ministri koji nisu policijski službenici raspolažu i iznose konkretne podatke iz konkretnog krivičnog djela, u smislu ko je priveden, da li će biti uhapšen, i sl. To su operativni podaci koje trabaju, ukoliko je to u interesu javnosti a da ne šteti samoj istrazi i istraživanju iznositi komesar policije ili načelnik sektora kriminalističke policije“, rekao je Dizdarević.
Dodaje da se stanje i nivo bezbjednosti ne mjere se statistikom otkrivenih krivičnih djela, već otkrivanjem počinitelja najsloženijih krivičnih djela.
„Stanje sigurnosti u čitavom podsistemu sigurnosti je poprilično nisko i nalazi se na lošem nivou. Dokaz takve tvrdnje je situacija nakon incidenta, mislim na ovaj posljednji, kada su na ulice poslati policijski službenici sa drugim cijevima. To je zapravo dokaz poraza proaktivnih modela.“
Navijači – vječiti bezbjednosni problem u Mostaru
Netrepeljivost, anomozitet i suparništvo nisu strana pojava među navijačkim skupinama. No, taj sukob u Mostaru je, čini se, najradikalniji i najdublji u odnosu na ostale gradove odnosno navijačke grupe.
Česti obračuni još češće završe bez epiloga i otkrivenih počinilaca.
„To je maksimalno po 20 do 40 ljudi u dvije navijačke grupe i ozbiljnim istražiteljskim radom nije ih tesko identificirati“, smatra Bačić.
No, policija i istražitelji često nemaju uspjeha ili ni ne žele da ga imaju.
Osnovna netrpeljivost navijačkih grupa u Mostaru je, mišljenja je Dizdarević, odgleda se u ideologiji i političkim konekcijama.
„Svakako da neadekvatne sankcije utiču na specijalnu i generalnu prevenciju ali one nisu ključni faktor. Kvalifikacija krivičnog djela ovisi od niza osnovnih i posebnih obilježja, ali prevashodno od kvaliteta dokaza koje prikuplja, detektuje, procesno pravno formira, čuva i deponuje, vještaći u najvećoj mjeri upravo policija.“
Ocjenjuje da u HNK ne postoji politička volja da se fenomenu huliganskog nasilja pristupi na sistemski, naučni i stručni način.
„ Zato što. da budem vrlo direktan, svaka strana štiti svoje. Međutim, uvjeren sam da u ovoj fazi ne postoje ni materijalni niti kadrovski kapaciteti da se sa ovim fenomenom suoči sam MUP HNK i Uprava policije, jer ono što gledamo jasno ukazuje da se radi o djelovanju parapolicijskih struktura, jer raspolagati informacijom da će neko biti negdje u nekom trenutku, osigurati logistiku, ljude i sredstva, puteve odlaska, skrivanja, i sl. ukazuje na parapolicijske formacije.“
Dizdarević kaže da policija djeluje reaktivno, a ne proaktivno. Vjeruje da dokle god policija ne prihvati i ne počne mijenjati policijsku filozofiju neće biti pomaka u sprečavanju ovakvih fenomena.
„To bi značilo sačinjavanje policijske strategije, jačanje kriminalističko obavještajnih odjela, uspostavljanje veoma preciznih sistema prikupljanja informacija, analize tih informacija, dostavljanje informacija nadležnim i djelovanje po istim s ciljem sprečavanja. To u ovom kantonu fali, i nažalost u posljednjih deset godina se na to ukazuje, ali sluha nema“, zaključuje Dizdarević.
